Čekam danas u mom omiljenom kvartovskom kafiću znanca da dođe. Ima neku ekskluzivu za moj YouTube kanal, ali javlja da je zapeo u zagrebačkoj prometnoj gužvi i ni makac. To je u Zagrebu danas najnormalnija pojava – kreneš autom na neko odredište i nemaš pojma kad ćeš stići. Kad bi postojao nekakav uređaj za mjerenje psovki koje vozači u Zagrebu dnevno upute Tomaševiću zbog prometnih gužvi, to bi vjerojatno konkuriralo za svjetski rekord.
„Potpuni kolaps prometa u Zagrebu. Užasne su kolone i gužve. Baš je jako loše, doslovno se jedva vozi“ požalila se jedna čitateljica – boldirani je podnaslov i novinama koje sam uzeo prolistati dok čekam. I dok tako besposlen sjedim za susjedni stol dođe mladić i kožnoj jakni kakvu nose motoristi. Sjeda i žali se kolegama za stolom – „Jebote, ovo je ludica, više od 40 minuta idem iz Dubrave do Kruga – kužiš, Dubrava-Trnje 40 minuta. Popizdio sam. Jebeš Tomaševića. U Branimirovoj dugački intervali crvenog na semaforu i vrlo kratki zelenog. Kao da netko to namjerno radi, nema nikakve logike. Umjetna inteligencija s kojom se hvali gradonačelnik da upravlja semaforima totalno je poludjela“.
„Pa možda je to zbog radova na cesti. Cijeli je grad prekopan. Po cijelom su gradu gužve, ne isplati se autom kroz grad. Nikad ne znaš gdje će te gužva dočekati“ – komentira jedan iz društva.
„Nema radova, gledaj, semafor pokazuje crveno i kad bi trebao pokazivati zeleno. Bila su kola hitne pomoći s rotirkom, ali nemaš se gdje maknut. Hitna pomoć zaštopana u prometu. Toliko je sve natiskano autima da se ni ja na motoru nisam mogao provlačiti između automobila. Čep je od Dubrave do Heinzelove. Nevjerojatno da jedan dan bude normalan promet, a drugi dan kaos“ jada se motorist.
„Kaj se čudiš, pa to Tomašević namjerno radi, to ti je agenda petnaestominutnog grada. Pogledaj Jadranki most. Otežu s time i stalno izmišljaju nešto novo – promet na kapaljku – neke dijelove brže bi prošao pješke nego autom. I s gradskim autobusima je nered. Ne znaš što je gore“ – nadoveže se drugi.
„Ma gledaj nije semafor blinkao pa da pažljivije voziš, ništa, crveno. U drugom smjeru su semafori radili normalno i ljudima nije preostalo drugo nego da idu kroz crveno dok je drugima bilo crveno, a za nas je trebalo biti zeleno. Svi živčani, trube. Čudi me da nije bilo prometnih nesreća. Onda bi sve stalo“.
„Ma gledaj, to je agenda Možemovaca – to je na silu provođenje ideje petnaestominutnog grada. Ovo je čista zavjera, urota je to“ inzistirao je ovaj drugi. „Sve rade da ti se zgadi promet. To je dio šire priče i početak kontrole ljudi. Sve ih zatvoriš u zone petnaestominutnog grada i tako ih kontroliraš. Korona je bila test za to. Sjećaš se, trebale su ti dozvole da ideš iz jednog mjesta u drugo. Sve je bilo kontrolirano. Zatvoriš ljude u petnaestominutni grad – pješice na petnaest minuta svatko ima i školu i dom zdravlja, dućan, knjižnicu sve osnovno što mu treba. Izvan toga je sve kontrolirano kretanje s dozvolama. Potpuna kontrola ljudi. To je šira priča za ove gužve, zgaditi ljudima vožnju automobilom, sve svesti na petnaest minuta pehaka, ostalo biciklom. Cilj je totalna kontrola ljudi. Zatvoriš ih u kvart, umjetna inteligencija ih lako kontrolira u tom kvartu, a još lakše kad negdje idu. Te prometne gužve su teren za petnaestominutni grad. Potpuna kontrola i regulacija kretanja ljudi između tih zona. U to ti spada i kvartovsko parkiranje koje Tomašević uvodi – sve je to dio iste priče“.
„Ima nekaj u tome“ – nadoveže se treći – „pa na jednom zatvorenom sastanku Možemovaca, njihovih vijećnika u mjesnim odborima, predavač je rekao da treba i na umjetni način stvarati što veće prometne gužve u gradu i tako zgaditi ljudima da sjednu u automobil. Apeli da što više koristiš bicikl slabo funkcioniraju, ljudi su komotni i ne znaju što je za njih i za grad bolje. Namjerno im rebneš prometne gužve po gradu pa da vidiš kako će se odlučivati za bicikl! To što vam pričam sada istina je. O tome su pisale i novine i portali, oporba u Gradskoj skupštini je to spominjala, a Možemovci nisu ništa demantirali da nije istina da nisu bile takve poruke predavača na tom internom sastanku kako riješiti promet u Zagrebu“.
„Točno“ nastavo onaj s petnaestominutnim gradom – „nema tu teorije zavjere, to se počelo ostvarivati, svaka ti je zavjera zavjera samo dok ljudi ne shvate da je istina i onda prestane bit zavjera i postane istina. Ali tada ti je već kasno. To se lakše provodi kod nas. Tu nema ni kulture prosvjedovanja, a kad i budu prosvjedi onda se stopiraju poruke s prosvjeda i prosvjed gubi snagu. Kontroliraju se informacije, sve ti se stiša. Neki dan je bio prosvjed umirovljenika na Trgu bana Jelačića. Tražili su veće penzije i predlagali rješenja kako da se to napravi. Prvo nitko nije mislio da će starčeki doć na prosvjed, a kad se trg dobro napunio onda su frizirali brojke ljudi na prosvjedu i ugasili su informacije o porukama. Mainstream mediji su samo nužno informirali o tome. Sve ti se kontrolira“.
„Tak je“ – ubacio se treći – „rekli su da su to bile veće gužve ljudi koji su čekali tramvaj – nešto im je puno ljudi čekalo tramvaj o 12 do jedan koliko je trajao prosvjed“.
I dalje bih ja tako prisluškivao zanimljiv i neobičan razgovor za susjednim stolom da nije stigao poznanik s ekskluzivom za moj YouTube kanal.
