Velika njorka (lat. Pinguinus impennis) je ptica izumrla sredinom 19. stoljeća. Bila je jedina vrsta roda Pinguinus koja je preživjela do modernih vremena. Rod Pinguinus je obuhvaćao nekoliko vrsta velikih njorki bez sposobnosti letenja s Atlantika. Bila je poznata i pod nazivom “garefowl” koji potječe iz staronordijskog jezika i znači “koplje-ptica”, a odnosio se na oblik njenog kljuna. Kada su europski istraživači na Južnoj polutki otkrili pticu koja ih je izgledom i načinom života podsjetila na veliku njorku nazvali su je po njoj “pingvin”.
Velika njorka je živjela u velikom broju na otocima sjevernog Atlantika: istočnoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj, Irskoj i Velikoj Britaniji – prije nego što je izlovljena do istrebljenja. Fosili nađeni na Floridi, podrijetlom iz 14. stoljeća, upućuju na to da je ona bar povremeno za vrijeme zima migrirala u južne krajeve.
Velika njorka bila je visine između 75 do 85 cm i težine oko 5 kg i kao takva je bila najveći član obitelji njorki i reda Charadriiformes. Tijekom evolucije izgubila je sposobnost letenja. Mužjaci i ženke bili su slični po veličini i izgledu. Leđa su bila sjajne crne boje, a trbuh bijel. Vrat i noge su bili kratki, a glava i krila mali. Ptice su bile debele zbog gustog sloja masti koji je bio neophodan za održavanje topline. Za vrijeme podizanja mladih razvijao im se široki bijeli pramen oko očiju koji je nakon tog perioda prelazio u bijelo-sivu traku između oka i uha. Ljeti im je grlo bilo tamno smeđe, a zimi bijelo. Imale su veliki kljun dužine oko 11 cm koji je bio zakrivljen prema dole na vrhu. Kljun je bio prožet dubokim bijelim žljebovima. Krila su bila dugačka svega 15 cm a najduža pera na krilima 10 cm. Stopala i kandže su bile crne dok je plovna kožica bila crno-smeđa. Noge su bile smještene potpuno na kraju tijela kako bi služile za plivanje i ronjenje. Mlade ptice su imale išarane bijelo-crne vratove i manje vidljive žljebove na kljunu.
Na kraju je posljednje poznato gnijezdilište velikih njorki ostalo vulkansko otočje Geiffuglasker na Islandu. Ono je bilo okruženo liticama i nedostupno ljudima. Međutim 1830. g. zbog vulkanske erupcije je potonulo pa su ptice utočište potražile na obližnjem otoku Eldey koje je bilo s jedne strane dostupno ljudima. Kada je kolonija otkrivena u njoj je bilo skoro 50 ptica. Zbog stalne potražnje raznih muzeja za primjercima ove ptice kolonija je bila potpuno uništena. Zadnji par velikih njorki, nađen kako se brine o jajetu, ubijen je 3. srpnja 1844.g.
Kasnije su tvrdnje o susretu s primjercima ove vrste u Grand Banksu u Newfoundlandu 1852. prihvaćene od strane “Međunarodne unije za zaštitu prirode i prirodnih resursa” (IUCN) pa se ta godina smatra godinom njihovog izumiranja. Danas, oko 75 jaja ove vrste postoji u muzejskim kolekcijama, zajedno s 24 kompletna kostura i 81 prepariranim primjerkom. Iako je nađeno na tisuće pojedinačnih kostiju od sredine Neolitika do 19. stoljeća, postoji samo mali broj kompletnih kostura.