Dana 30. travnja 1671. u austrijskom gradu Wiener Neustadt pod sabljom habsburške pravde pao je Petar Zrinski, hrvatski ban, plemić, pjesnik i vojskovođa. Njegovom smrću, zajedno sa smaknućem šurjaka Frana Krste Frankopana, krvavo je okončana Zrinsko-frankopanska urota – pokušaj hrvatskog i ugarskog plemstva da se odupre centralizaciji i apsolutističkoj politici Habsburške Monarhije.
Habsburška dominacija i povod za pobunu
U 17. stoljeću Hrvatska i Ugarska bile su pod vlašću Habsburga, koji su sve više nastojali oslabiti moć domaćeg plemstva i provoditi apsolutističku vladavinu iz Beča. Poseban val ogorčenja izazvao je Vašvarski mir iz 1664. godine, kojim je Habsburška Monarhija, unatoč pobjedi kršćanske vojske nad Osmanlijama kod Sigeta, priznala Osmanskom Carstvu teritorijalne dobitke, uključujući neke dijelove Hrvatske. Plemstvo je to doživjelo kao izdaju, osobito jer je većina obrane granica padala upravo na leđa domaćih velikaša.
Petar Zrinski, tadašnji hrvatski ban i nasljednik slavne obitelji Zrinski, te njegov šurjak Fran Krsto Frankopan, potaknuti poniženjem i gubitkom političke autonomije, odlučili su okupiti savez hrvatskog i ugarskog plemstva. Urotom su planirali zatražiti pomoć od stranih sila – Francuske, Venecije, pa čak i Osmanlija – u svrhu oslobođenja od habsburške dominacije.
Urota i izdaja
Urota je imala slabosti – lošu koordinaciju, nedostatak oružane podrške i prodor doušnika. Kad su planovi dospjeli u ruke Habsburga, Beč je odlučno reagirao. Iako su Zrinski i Frankopan 1670. godine pozvani u Beč pod izlikom mirnog rješenja i pomilovanja, bili su odmah uhićeni i zatvoreni u tvrđavi u Wiener Neustadtu. Suđenje im je bilo formalnost. Osuđeni su za veleizdaju i smaknuti 30. travnja 1671.
Pismo Katarini i posljednja poruka
Petar Zrinski ostao je zapamćen i po svom oproštajnom pismu supruzi Katarini, koje je napisao uoči smaknuća. U tom pismu, poznatom kao „Moje drago serce“, Zrinski izražava ljubav, oprost i mirenje sa sudbinom, ali i duboku odanost domovini i obitelji. Završne riječi pisma – „Navik on živi ki zgine pošteno“ – postale su geslo hrabrosti i časti, urezane u povijest hrvatske književnosti i političke misli.
Katarina Zrinska, snažna i obrazovana žena, nakon smaknuća supruga i gubitka obiteljskog bogatstva, povukla se u samostan u Grazu, gdje je umrla 1673. godine. Njezina sudbina dodatno je osnažila narativ o Zrinskima i Frankopanima kao žrtvama bečke tiranije.
Književni trag Zrinskih i Frankopana
Petar Zrinski nije bio samo ratnik i političar – bio je i pjesnik. Prevodio je i pisao književna djela, najpoznatije među njima je prijevod epa „Sirenë i Cupido“ s talijanskog jezika. No još važnije, njegov šurjak Fran Krsto Frankopan ostavio je izniman književni opus, posebno u djelu „Gartlic za čas kratiti“, zbirci pjesama koja odiše baroknom tugom, elegijom, religioznošću i razočaranjem u politiku i ljudsku nepravdu. Obojica su pripadala najsvjetlijoj intelektualnoj i književnoj eliti svoga doba.
Nasljeđe i povijesni značaj
Smrću Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana prestaje politički utjecaj dviju najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji. Njihova imanja su konfiscirana, potomci razasuti ili izbrisani iz plemićkih redova, a Hrvatska je ušla u razdoblje još veće centralizacije pod Bečom. Ipak, uspomena na njihovu žrtvu nije iščezla.
Godine 1919., nakon raspada Austro-Ugarske, njihovi posmrtni ostaci preneseni su iz Austrije u domovinu i pokopani u zagrebačkoj katedrali, gdje i danas počivaju. Time je izvršena simbolična rehabilitacija njihovih imena u očima naroda.
U kolektivnoj memoriji Hrvata, Zrinski i Frankopan postali su simboli borbe za političku slobodu, nacionalnu svijest i obranu časti. Njihova tragična smrt ostaje podsjetnik na težak položaj hrvatske elite u složenom sustavu Habsburške Monarhije, ali i nadahnuće za sve generacije koje su se borile za hrvatsku neovisnost.
Na današnji dan prisjećamo se ne samo smrti jednog hrvatskog bana, nego i cijelog niza ideala koje je utjelovio – otpora, časti, domoljublja i kulturne snage. Petar Zrinski svojim djelima, žrtvom i riječima nadživio je svoju pogibiju. Njegova smrt nije kraj, nego početak priče o neugaslom plamenu hrvatske borbe za slobodu.