Pomoć na prvom mjestu: Iza blještavila turističke Hrvatske raste siromaštvo i potreba za solidarnošću
U vrijeme kada se Hrvatska sve češće prikazuje kao „turistička zvijezda“ Europe i članica Schengena s povijesno niskom nezaposlenošću, realnost mnogih građana – osobito u glavnom gradu – daleko je od blistave slike. Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, gotovo 20% hrvatskih građana živi u riziku od siromaštva, dok u Zagrebu čak 11,7% stanovnika ne može redovito pokrivati osnovne životne troškove poput hrane, režija i stanarine. I dok sustav socijalne skrbi formalno postoji, velik dio tereta pada na pleća humanitarnih udruga – od velikih organizacija poput Crvenog križa do malih, često zaboravljenih i potkapacitiranih inicijativa.
Crveni križ – profesionalizacija sustava ili centralizacija pomoći?
Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb nedavno je završilo EU projekt vrijedan 25.250 eura, tijekom kojeg je zaprimilo 137.000 kilograma donirane hrane – povećanje od 48% u količini i 23% u vrijednosti u odnosu na prethodnu godinu. U kratkom roku, hrana je distribuirana korisnicima Banke hrane i Socijalnog dućana, među kojima je više od 500 osoba, uključujući 126 djece i 180 umirovljenika. Međutim, iako su viličari i skladišta obnovljeni, stvarnost je da su zalihe potrošene već za Uskrs – a glad ne čeka projektni ciklus.
Sustav doniranja hrane, kako ga Crveni križ sada vodi, u opasnosti je da postane previše institucionaliziran, čime se dodatno smanjuje prostor za fleksibilne, lokalno ukorijenjene inicijative koje često bolje poznaju stvarne potrebe svojih korisnika. Centralizacija resursa, iako učinkovita na papiru, dugoročno može gušiti one koji nemaju kapacitete pisati projekte, aplicirati na fondove ili se povezati s moćnim političkim strukturama.
Nevidljivi sustav malih udruga: Na rubu preživljavanja
Za razliku od Crvenog križa, manje udruge u Zagrebu većinu vremena funkcioniraju bez sustavne podrške. Niti imaju zagarantirane proračunske pozicije, niti političke sponzore. Oslanjaju se na volonterstvo, sitne donacije građana i povremene natječaje.
Primjerice:
- Zajednica Susret radi s osobama s problemima ovisnosti već trideset godina, ali mnogi njezini savjetodavni centri preživljavaju iz mjeseca u mjesec.
- Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) provodi tečajeve jezika i integracije, no zaposlenici nerijetko rade uz simbolične naknade, i to samo ako projekt bude odobren.
- Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, koji se bavi zaštitom najranjivijih, često upozorava na manjak institucionalne potpore i inertnost nadležnih tijela.
- Udruga Roda, poznata po pravima rodilja i roditelja, redovito vodi pravne bitke protiv sustava koji često ignorira njihove stručne analize.
No najveći problem nije nedostatak volje ili znanja – već odsustvo dugoročne financijske sigurnosti. Većina tih udruga ne može se „prodati“ velikim sponzorima jer moraju ostati politički neutralne. Organizacija evenata je teška, vidljivost u javnosti minimalna, a institucionalna podrška – simbolična.
Statistika je jasna, ali se rijetko spominje
- Prema najnovijim dostupnim podacima za 2024. godinu, Hrvatska se suočava s izazovima u pogledu materijalne deprivacije i siromaštva. Stopa materijalne i socijalne deprivacije iznosi 6,2%, što znači da više od 6% građana ne može zadovoljiti osnovne potrebe koje im omogućuju dostojanstven život.
- Osim toga, oko 5,5% stanovnika Hrvatske ne može si priuštiti obrok koji uključuje meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan.
- U Gradu Zagrebu, prema podacima iz 2023. godine, 3.782 osobe primaju zajamčenu minimalnu naknadu. Međutim, mnogi građani koji žive ispod granice siromaštva ne ispunjavaju formalne uvjete za socijalnu pomoć, što ih ostavlja bez potrebne podrške.
Tko odlučuje tko će dobiti podršku?
Jedan od najkritičnijih aspekata problema jest netransparentnost u dodjeli sredstava. I dok gradski budžet Zagreba za 2024. izdvaja milijune za kulturne i sportske manifestacije, mnoge udruge koje se bave siromašnima, izbjeglicama i ovisnicima ostaju kratkih rukava.
Zabrinjavajuće je i to što savjetodavna tijela za raspodjelu sredstava često nemaju predstavnike upravo tih organizacija, već se odluke donose po “političkoj liniji” ili temeljem poznanstava. Stoga ne čudi što mnoge male udruge odustaju od natječaja – i povlače se u nevidljivost.
Humanitarna pomoć nije projekt, nego sustav
Pomoć gladnima, napuštenima i marginaliziranima ne smije ovisiti o PR kampanjama ni o „svečanom preuzimanju viličara“. Trebamo sustav koji podržava i male i velike, koji ne mjeri uspjeh brojem doniranih paleta, nego trajnim učinkom na živote korisnika. Vrijeme je da počnemo postavljati neugodna pitanja: Zašto ovoliko ljudi i dalje gladuje u gradu koji troši milijune na adventske lampice? Zašto pomoć dolazi samo ako postoji projekt, a ne potreba?
Dok ne odgovorimo na ta pitanja, svaka nova donacija ostaje tek zakrpa – a ne rješenje.
Pomoć za nastavak sanacije šteta od prirodnih nepogoda 9,8 milijuna eura – stijena.info