U BiH nema sustavne podrške sportu, nema sveobuhvatne strategije razvoja sporta, nema adekvatnog zakona o sportu na državnoj razini, uvjeti u kojima rade sportaši su katastrofalni, izdvajanja za sport su minimalna. U ovakvom okruženju, svaki sportaš koji imalo voli sebe i koji za sebe i svoju karijeru želi najbolje, pobjeći će iz ovog kaosa
Amina Kajtaz, 25-godišnja plivačica rodom iz Mostara, odlučila je da će u nastavku profesionalne karijere nastupati pod zastavom susjedne Hrvatske. Iako se sama Amina još uvijek nije službeno oglasila, Hrvatski plivački savez nedavno je objavio popis na kojem se našlo i njeno ime. Ubrzo je Amina počela s nastupima na Europskom prvenstvu kao reprezentativka Hrvatske, piše Žurnal.
Taj potez talentirane sportašice, koja je do nedavno bila jedna od najboljih bosanskohercegovačkih plivačica i koja je ranije oborila nekoliko bh. rekorda, sasvim je logičan slijed događaja.
Vratimo se u 2019. godinu. Obitelj Kajtaz tada se javno oglašava i, između ostalog, ističe da se Amina praktično sama financira, te da vrata državnih institucija nitko neće da otvori:
„Žalosno je što se jedna perspektivna sportašica, kojih u našoj državi i nema mnogo, mora oglašavati putem medija naglašavajući da je nastavak njene karijere itekako upitan zbog nedostatka financijskih sredstava (…) Amina Kajtaz se želi boriti za BiH, ali BiH se mora početi boriti za nju, ali i za ostale, jer malo je tvrtki koje su spremne izdvojiti svoj novac i financirati pripreme za Olimpijadu.“
Tri godine su prošle, a Amini vrata, očito, nikada nisu otvorena. S druge strane, Hrvatska joj je dala sve potrebne uvjete, iako se tada još uvijek natjecala pod zastavom BiH. Na primjer, jedno vrijeme joj je bivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić davao besplatno stan na korištenje, svu potrebnu podršku imala je od zagrebačkog kluba Mladost (trenere, bazene, teretanu…), a istovremeno su Aminu Kajtaz znali obradovati i van bazena – prije dvije godine izabrana je za Miss sporta Hrvatske.
Amina je čekajući pomoć iz BiH dobila i hrvatsko državljanstvo. Kako su pripreme postajale sve ozbiljnije i skuplje, te kako se više nije moglo prihvatiti da većinu toga financiraju roditelji, Amina Kajtaz se odlučila na sasvim logičan potez – misliti na sebe i svoju karijeru, prihvatiti ponudu hrvatske strane, uklopiti se u sustav kakav u BiH nikada nije imala, a zauzvrat dobiti sve što je potrebno za daljnje napredovanje.
Njen slučaj nažalost nije ni prvi, ni jedini. Uzmimo za primjer jednog od najvećih europskih teniskih talenata – Marka Maksimovića. On je nedavno odlučio nastupati pod zastavom Srbije, a evo i kako je to obrazložio:
„U BiH nisam dobivao ništa, nisam imao nikakve uvjete, štoviše, bili su katastrofalni i to su najveći razlozi zašto sam se odlučio za odlazak u Srbiju. Sve je dosta bolje u Srbiji. Radim u Beogradu na akademiji Novaka Đokovića gdje imam odlične uvjete da treniram i napredujem.“
Slična stvar se ranije desila i s Međugorcem Marinom Čilićem, koji je kasnije napravio vrhunsku karijeru. On je kao dječak nastupao za BiH, ali je kasnije obukao dres Hrvatske. Njegov otac je prije nekoliko godina objasnio kako je došlo do toga, u vrijeme kada je Marin ulazio u tinejdžerske godine:
„Jasno je bilo da on više ne može ostati u BiH, ako želi napredovati i ako želi ići rame uz rame s najboljima. To je bilo nemoguće u BiH. U Hrvatskoj smo dobili bolje uvjete i mislim da se nisam prevario.“
Spisak talentiranih i uspješnih sportaša i sportašica koji su iz BiH, a koji su kasnije obukli dresove drugih zemalja, poprilično je dug. Svi oni se, u javnom prostoru, nerijetko proglašavaju „izdajnicima države“, „lažnim domoljubima“…
Međutim, iako je jasno da bi se dio njih u svakom slučaju odlučio na taj potez, drugi primjeri pokazuju da to nikakve veze s nedostatkom patriotizma nema, posebno kada je riječ o individualnim i ne toliko profitabilnim sportovima.
U BiH nema sustavne podrške sportu, nema sveobuhvatne strategije razvoja sporta, nema adekvatnog zakona o sportu na državnoj razini, uvjeti u kojima rade sportaši su katastrofalni, izdvajanja za sport su minimalna. U takvom okruženju, svaki sportaš koji imalo voli sebe i koji za sebe i svoju karijeru želi najbolje, pobjeći će iz ovog kaosa.
A kada govorimo o patriotizmu, unatoč tome što se često tvrdi da ga nedostaje, upravo je to ono što je omogućilo i ono malo sportskih uspjeha kojima se možemo radovati. Jer kako drugačije objasniti da, i pored niza ponuda drugih država, pod bh. zastavom i dalje nastupaju na primjer Damir Džumhur, Jusuf Nurkić, Amel Tuka i Lana Pudar?
Međutim, primjeri Džumhura i ostalih ne smiju nas zavarati. Njihov uspjeh se može svesti pod mantru da je ostvaren unatoč, a ne zahvaljujući pomoći onih koji bi trebali pomagati.
Uzmimo za primjer i državne košarkaške reprezentacije. Umjesto da se sada seniori i seniorke bezbrižno pripremaju za predstojeća natjecanja, upitno je bilo hoće li uopće bilo gdje i putovati.
Ipak, seniori će, čekajući obećanu pomoć Vijeća ministara BiH, nastupiti na pripremnom turniru u Estoniji, ponajviše zahvaljujući pomoći Estonaca, dok je Vlada Sarajevske županije izdvojila 150.000 KM kako bi seniorke mogle otputovati na na Svjetsko košarkaško prvenstvo za žene u Australiji.
Financijski problemi s kojima se suočava Košarkaški savez BiH predstavljaju samo deja vu, jer su ranije u sličnoj situaciji bili i ovaj, ali i brojni drugi sportski savezi u BiH. Sada već desetljećima upućuju se brojni apeli na adrese vlastodržaca da se dugoročno riješi problem financiranja barem državnih reprezentacija. Međutim, konkretne, sustavne pomoći nema, a pomoć, i kada dođe, dođe ili 5 do 12 ili previše kasno.
Kakav je odnos vlasti prema sportskim klubovima i pojedincima najbolje pokazuje propast sporta u Sarajevu. Glavni grad već odavno nema niti jedan ozbiljan sportski klub koji bi imao ozbiljniju ulogu na evropskoj razini, ne organizira se niti jedno natjecanje na najvišoj razini, a nekada uspješni klubovi danas se bore za svoj opstanak.
Tim povodom, nedavno su simboli ovog grada – FK Željezničar, FK Sarajevo, KK Bosna i RK Bosna – izdali priopćenje za javnost u kojem su istaknuli kako se u Sarajevu ignoriraju realne potrebe vrhunskog sporta.
„Obavještavamo vas i podsjećamo da Sarajevo kontinuirano i drastično zaostaje za lokalnim zajednicama u BiH i regiji i po apsolutnim i po relativnim iznosima financijske podrške za bazno funkcioniranje sportskih kolektiva / simbola tih gradova koja se u tim sredinama kreće u rasponu od 1 do 2% ukupnih proračuna. Sustavan tretman i pomoć koju primaju timovi iz Splita, Podgorice ili Tuzle izgleda nestvarno u usporedbi sa onim što dobivaju sarajevski klubovi. Iznosi pomoći koju svojim velikanima pružaju Zagreb ili Beograd pripadaju drugoj galaksiji u odnosu na mrvice iz sarajevskih proračuna“, naveli su, između ostalog, u svom priopćenju ovi klubovi.
Sve su prilike da će ovaj, kao i brojni drugi apeli sportskih kolektiva i sportaša u prošlosti, ostati samo mrtvo slovo na papiru. Umjesto izdvajanja novca za najbolje veleposanike ove države, novac će se usmjeriti, vjerojatno, na nove automobile, zgrade, putovanja, hranu, piće…
