Na desnici ništa novog – gomilaju se kandidati za predsjednika države i Milanović trlja ruke. Sve ide prema tome da će u drugi krug ili Dragan Primorac kojeg će slistiti za doručak ili od Primorca potentnija Marija Selak Raspudić. Ivana Kekin ne može toliko iznenaditi i ugurati se u drugi krug, ali i njoj i Možemo! puna je šaka uspjeha već po tome što će Kekin promovirati i sebe i stranku u predsjedničkim izborima i time jačati poziciju Možemo za lokalne izbore, napose one zagrebačke.
Kakve šanse imaju Tomislav Jonjić, Dražen Keleminec, Branka Lozo, Mislav Kolakušić i Miro Bulj koji je posljednji najavio karikaturu. Nikakve, ali bilo bi dobro da to netko demantira. Šteta što nemamo jednog kandidata desnice pa da taj ili ta ima neke šanse, ovako će biti samo nešto osobne promocije u prvom krugu izbora. I ta će promocija vjerojatno biti ulog za lokalne izbore koje su i u Zagrebu i u Sinju važan politički trenutak.
Nije se Bulj razbacao s nekim veliki programom s kakvim se javio Tomislav Jonjić, a vjerojatno će mu se pridružiti u Branka Lozo. Sve je kod Bulja u điru onoga što je on sam. On je program, kao što je i Milanović sam po sebi program i onaj program koji će reda radi napisati neće nitko čitati jer je on sam svoj hodajući program. Sinjani su i Bulj i Milanović i valjda tako ide kod Sinjana.
„Nitko meni ništa u politici nije poklonio, sam sam se za sve izborio, ja sam narodni kandidat, nisam bio ni na Zrinjevcu ni u Bruxelesu pa neću biti njihov poslušnik, nisam ni ruski ni američki igrač , ja sam narode samo vaš igrač“ – poručuje Bulj.
Program mu se svodi na pet referenduma, svake godine po jedan – prvo: slanje vojske na granicu; drugo: zaustaviti porez na nekretnine; treće: zabraniti sufinanciranje medija koji ne poštuju Deklaraciju o Domovinskom ratu, četvrto: ograničiti mandat manjinskim zastupnicima i peto: zabrana rodne ideologije u školama i vrtićima. Svaka čast na kratkoći i jasnoći. Što se toga tiče – u sridu – uzviknuli bi alkari. Lako se pamti.
Bulj se brzo prilagodio novoj ulozi. Odmah je poručio svom alpari predsjedniku, onom iz Srbije, sve što ga ide. Nakon što je Vučić sudjelovao na summitu u Dubrovniku Bulj mu je za razliku od Plenkovića jasno i domoljubno poručio „Nema razgovora Vučiću, četniče, mrš iz Hrvatske“.
Vučić je već bio zaprepašten što nitko nije reagirao na njegov dolazak. Nisu protestirali Dubrovčani, nisu se okupili branitelji na oštar prosvjed, ništa. Vučić se šepurio Dubrovnikom kao da je to njegov grad i njegovo more, ali bilo mu je nelagodno što nema nikakvog protesta da njegov dolazak učini još većim i značajnijim i da o tome može pričati kad se vrati u Srbiju.
S olakšanjem je dočekao bar kakvu takvu osudu. Nije baš da je iz prvog reda hrvatske politike, ali bolje išta nego ništa. I poručio je Vučić Bulju da nije znao da je četnik. Bulja je to razbjesnilo i očitao je lekciju iz povijesti srpskom predsjedniku. Odlučno ga je podsjetio „Pazite kakav cinizam od nekoga tko je bio sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku i huškao ljude srpske nacionalnosti na pobunu protiv Hrvatske i govorio u Glini da Glina nikada neće biti u Hrvatskoj“
Vjerujem da je Bulj bio zadovoljan s tom prvom međunarodnom komunikacijom kao budući predsjednik Hrvatske s predsjednikom susjedne nam države. Probio je led, što bi se reklo, sve će kasnije biti lakše kad preuzme kormilo države. Pobijedili smo ih u ratu, ne damo se zezati u miru – treba reći popu pop a bobu bob, državnički je razmišljao Bulj.
I taman dok je rezimirao kako je on jedini očitao lekciju Vučiću uslijedila je brza reakcija od Vučićevih tića iz Srbije. Bulju je odgovorio srbijanski ministar Darko Glišić – najhrabriji Vučićev borac na daljinu – morat će ga se Bulj posebno paziti ako kao predsjednik države bude odlazio u Srbiju. Evo što kaže Glišić da bi mu se moglo dogoditi “Začepi svoja prljava usta govedo ustaško! Ako ti padne još jednom na pamet da spomeneš predsednika moje zemlje ima da ti zavalim šamarčinu pa da ti zvoni ta goveđa glava kroz cijeli Sinj!” poručio je Glišić, a prenijeli su srpski režimski mediji.
Bulj mu je odgovorio odmah i izravno jer dok nije predsjednik još nema ureda pa da ured pripremi i pošalje priopćenje. Odgovor je poduži, citiramo samo jedan dio „Da sam u poziciji vlasti, sa Srbijom ne bi bilo razgovara dok djelima ne prizna odgovornost za agresiju. Što se tiče prijetnji nekakvim šamarima, podsjećam Vučićeva ministra i kuma Glišića da sam bio časnik i profesionalni vojnik pobjedničke HV i udarne Četvrte koja je ušla u Knin, slomila kičmu velikosrpskim snagama, JNA, četnicima i pobunjenim Srbima i oslobodila okupirane dijelove Hrvatske u veličanstvenoj i osloboditeljskoj akciji Oluji. Tako da, ministre Glišiću, malo puno ste se zaletili, kao i devedesetih. A znamo kako je završilo” odgovorio je Bulj Glišiću.
I tako se Miro Bulj u odlučnom obračunom s Vućičem i njegovim ministrom našao u središtu pozornosti i pretekao svoj konkurente kandidate za predsjednika države s desnoga spektra – Jonjića, Keleminca, Kolakušića i Branku Lozo.
Možda je ona teza s početka članka da desnici nije mudro što se tako rascjepkala zapravo netočna, jer je sada Bulj uzeo ulogu prvoga među desnima pa je svejedno je li desnica ima jednog ili deset kandidata kad se zna tko je glavni. Je li Bulj iskočio kao glavni na desnici – pitanje za čitatelje ovoga portala.
