Svake godine 22. travnja u Hrvatskoj se obilježava Dan hrvatske knjige, spomendan koji nas podsjeća na važnost književnosti, jezika i kulturnog identiteta. Datum nije odabran slučajno – toga je dana 1501. godine preminuo Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, čije je stvaralaštvo ostavilo neizbrisiv trag ne samo u hrvatskoj, već i europskoj kulturnoj povijesti.
Marulić – začetnik hrvatske književnosti
Marko Marulić (1450. – 1521.), rođen u Splitu, bio je humanist, pravnik, moralist i pisac koji je pisao na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Njegovo najpoznatije djelo, “Judita”, napisano 1501. godine, smatra se prvim umjetničkim epom na hrvatskom jeziku. Iako je Marulić bio poznat već tada u širim europskim krugovima po svojim latinskim moralno-religijskim spisima, upravo je “Judita” ostala simbol njegova doprinosa hrvatskoj kulturi.
U predgovoru tog djela zapisao je kako ga je napisao “u versih harvacki složena”, a time je jasno pokazao svoju svijest o važnosti pisanja na narodnom jeziku. “Judita” je tiskana 1521. godine u Veneciji i posvećena je hrvatskom čitatelju – običnom čovjeku, ne nužno učenom, ali željnom razumjeti i doživjeti vrijednosti književnosti.
Zašto baš 22. travnja?
Dan hrvatske knjige proglašen je 1996. godine odlukom Sabora Republike Hrvatske, a inicijativu za to pokrenula je knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Cilj je bio obilježiti ne samo sjećanje na Marulića, već i skrenuti pozornost javnosti na ulogu knjige u očuvanju nacionalnog identiteta i jezika – osobito u suvremenom digitalnom dobu.
Zanimljivo je da se ovaj datum često nalazi u sjeni nešto poznatijeg Svjetskog dana knjige i autorskih prava, koji se obilježava dan kasnije, 23. travnja. No hrvatski Dan knjige ima specifičan, domaći kontekst – on je simbol borbe za književni izričaj na hrvatskom jeziku, koji je stoljećima bio potiskivan, prešućivan ili zanemarivan.
Knjiga kao čuvarica jezika i identiteta
Hrvatska književnost kroz stoljeća nije bila samo izvor umjetničke ljepote, već i prostor otpora, svjedočanstvo povijesti, nositeljica ideja, identiteta i nade. Pisci poput Marulića, Šenoe, Mažuranića, Matoša, Ujevića i mnogih drugih koristili su riječi kao alat za obranu i očuvanje duha naroda. U vremenima kada su se vodile borbe za jezik, samostalnost ili kulturnu autonomiju, knjiga je bila više od umjetnosti – bila je sredstvo opstanka.
U tom smislu, Dan hrvatske knjige ne smije ostati tek formalni datum na kulturnom kalendaru. On je prilika da se podsjetimo koliko je važno čitati na vlastitom jeziku, stvarati na njemu, i iz njega učiti. Također, to je prilika da se osvrnemo na današnje izazove – digitalizaciju, smanjen interes za čitanje među mladima, marginalizaciju književnosti u obrazovanju – i da ponovno otvorimo pitanje: što knjiga danas znači hrvatskom društvu?
Knjižnice, škole i spisatelji – čuvari tradicije
Na Dan hrvatske knjige širom zemlje organiziraju se različite manifestacije: od sajmova knjiga i susreta s autorima do književnih večeri i školskih projekata. Sve to pridonosi tome da se podsjetimo – knjiga nije zastarjela, nije dosadna, nije bezvrijedna. Ona je temelj na kojem smo gradili i još uvijek gradimo svoje društvo.
I danas, u vremenu ekrana i brzih sadržaja, knjiga i dalje ima moć promijeniti život, oblikovati svijest i potaknuti nas na razmišljanje. Knjige su most između generacija, čuvari identiteta i ključ razumijevanja svijeta. Uzmimo ih u ruke – danas, i svakog dana.
Čitanje nije samo bijeg iz stvarnosti – to je susret s vlastitim mislima, s vrijednostima koje prenosimo s koljena na koljeno. Neka Dan hrvatske knjige bude podsjetnik da narod koji čita – misli, a narod koji misli – postoji.
Na današnji dan, koji se poklapa s Međunarodnim danom Zemlje, prisjećajući se Marulića i svih onih koji su svojim djelima obogatili hrvatsku književnost, pozvani smo ponovno otvoriti stranice knjiga i prepoznati vrijednost pisane riječi. Knjiga, kako je jednom rekao Jorge Luis Borges, “proširenje sjećanja i mašte”, a njezina snaga nikada nije bila važnija nego danas.