Velika je strepnja od rezultata predsjedničkih izbora bila u Americi. Društvo se podijelilo fifty fifty i do samoga kraja kampanje Donalda Trumpa i Kamale Harris vladala je neprijateljska atmosfera između dvaju tabora – nisu se birale riječi pogrde i nesnošljivosti. Tinjalo je mjesecima i u SADeu su se bojali onoga što se može dogoditi, vlasnici dućana na nekim su rutama mogućih prosvjeda i pobune drvenim pločama zaštitili svoju imovinu. Nije pretjerano reći da je situacija bila uznemirujuća.
Takvu su sliku s terena prenosile društvene mreže koje sam pratio s američkog kontinenta. Sjećanja s prošlih izbora kad je rulja ušla u kongres SADea, do tada nezamisliva slika, bile su stalno pred očima. Po svim anketama, ali i po svim političkim analitičarima između Trumpa i Harris vodila se izjednačujuća bitka s krajnje neizvjesnim rezultatom i to je samo pojačavalo strepnju od kakvoga nezaustavljivog nasilja na ulicama.
A onda se dogodilo nešto što je sve iznenadilo – već prvoga dana pobjednik je bio jasan – Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Održao je neuobičajen pobjednički govor pred nepreglednom masom koja mu je klicala mašući zastavama i s kapama na glavi s predizbornim porukama. Ogroman naboj sreće i zadovoljstva.
Trampov govor nije bio trijumfalistički, bio je to govor za sve Amerikance i on je naglasio da se obraća svim građanima SADea. U govoru je Trump osta svoj, autentičan, talentirani showman kakav je u svojem najboljem izdanju, nije tu bilu uzvišenih riječi, ali je bila jasna politička poruka koju je komunicirao cijelo vrijeme kampanje. Amerika First.
U takvim se situacijama pobjednici, jednako kao i oni poraženi, zahvaljuju svim suradnicima i s govornice ih nabrajaju i pojedinačno i po skupinama, ali Trump je išao korak daje – on je te kojima zahvaljuje pozvao za govornicu i oni su se s rečenicom dvije obratili masi. To e snažan potez kojim je Trump pokazao da ima ljude i da mu je stalo do svojih ljudi.
Kamala Harris, kao uostalom svi mi , bila je iznenađena tako jasnom i lako prebrojivom pobjedom Trumpa. Čestitala mu je telefonski, ali nije imala snage niti ideju kako se obratiti svojim biračima kad je shvatila što joj se dogodilo. Sačekala je jadan dan s govorom i razmislila kako jasan poraz pretvoriti u buktinju koja i dalje bukti. To su ona i njezin tim smišljali cijeli jedan dan i jednu noć – nije lako izaći pred ljude i priznati poraz ali i dalje ostati jak.
Kamalla Haris održala je taj svoj završni govor na Sveučilištu Howard u Washingtonu DC na kojem je diplomirala 1986. godine. Okupilo se mnoštvo uglavnom mladih ljudi koji nisu mogli suspregnuti suze za cijeloga njenoga govora. To je bio odličan govor u kojem je otklonila svaku mogućnost nepriznavanja demokratskih izbora.
Drugo joj nije ni preostalo jer je pobjeda Trumpa toliko očita da nema mjesta dilemama, ali svejedno važno je i umirujuće je bilo kad je rekla kako je čestitala Trupu i kazala mu da će mirno napravit primopredaju vlasti, sve u skladu s demokratskim procedurama. Tako nešto moglo se očekivati, ali javno izgovoreno to je bilo olakšanje za cijelu Ameriku. Sada se ljudi mogu vratiti svojim svakodnevnim poslovima.
Rekao bih da časno odstupila s prijestolja, ali nije odstupila od borbe za demokraciju. Pozvala je ljude da ustraju u svojoj borbi za ona načela koja je ona promicala u cijeloj kampanji. Upotrijebila je u svom govoru mnoge metafore i slike i hrabrila ljude da ostanu čvrsti i da se bore za ideale – u mraku se najbolje vide zvijezde na nebu – rekla je.
I sve je to bilo poetično i nikada nije bilo toliko suza, iskrenih suza kakve mogu biti suze mladih ljudi u dvorištu sveučilišta.
Kamala Harris u ovoj je kampanji postigla maksimum. U kampanji je ušla kao rezervni igrač i bez unutarnjih izbora kakve je imao Biden. Ali baš zbog te rezervne pozicije nije mogla ni znala biti autentična, svoja , originalna. Trump je to bio svo vrijeme. A ljudi vole kad je netko originalan i svoj.
Osim toga, Trump je ljudima ponudio ono što oni žele čuti, a to je da mogu živjeti od svoje plaće i da ne moraju raditi paralelno četiri posla da bi prehranili obitelj. Pored egzistencijalnih problema ljudima, ajmo reći običnim američkim judima, nije do pitanja kao što su abortus ili klimatske promjene. Kao u Mažuranovićevom epu „Hljeba, hljeba gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba“. I to je Amerikancima obećao Tramp – kruh – a ne ideologiju.
Nenad Predovan