Ljudi najčešće umiru od bolesti ili starenja, što je prirodan i očekivan kraj životnog ciklusa. Ipak, povremeno se dogode situacije u kojima smrt nastupa na neobične, pa čak i bizarne načine, koji zbunjuju ili šokiraju ljudi. Roger Byard, kojeg kolege zovu “Doktor Smrt” istraživao je neke od najtraumatičnijih smrti u Australiji, kao i neke od najčudnijih, piše New York Post.
Forenzički patolog ispričao je u najnovijoj epizodi podcasta “I Catch Killers” da je njegovo vatreno krštenje bilo poziv na istragu zloglasnih ubojstava u Snowtownu, poznatih kao slučaj “tijela u bačvama”, i to već tijekom prvog tjedna dežurstva. Ubojstva u Snowtownu bila su niz brutalnih zločina koje su počinili John Justin Bunting, Robert Joe Wagner i James Spyridon Vlassakis između kolovoza 1992. i svibnja 1999. godine u Adelaideu i okolici, piše Večernji list.
Četvrta osoba, Mark Haydon, osuđena je zbog pomaganja u skrivanju tijela. Suđenje je bilo jedno od najdužih, kao i najviše medijski popraćenih u australskoj pravnoj povijesti, a forenzički dokazi koje je prikupio dr. Byard odigrali su ključnu ulogu u osudama počinitelja. No, iako je Snowtown možda bio jedan od najpoznatijih slučajeva na kojima je Byard radio, nije bio najbizarniji.
“Skupljam slučajeve smrti uzrokovane životinjama. Smrti od pasa, zmija, morskih pasa, pijetlova, skuša. Jedan je muškarac pecao u luci, morski psi bili su u blizini, pa je skuša od 25 kilograma iskočila iz vode i udarila ga”, prisjetio se patolog. Za jednu je smrt bio odgovoran pijetao.
“Jedna je starica skupljala jaja. Pijetlovi su, koliko sam čuo, prilično nezgodna stvorenja. Jedan ju je napao, a starica imala proširene vene i samo ju je kljucnuo u nogu”, ispričao je Byard. Dodao je i da je imao niz smrtnih slučajeva na svom stolu gdje su ljudi s proširenim venama doživjeli manje traume i na kraju umrli.
“Jedan slučaj bio je ogrebotina mačke. Ljudi toga nisu svjesni, i upravo je to razlog zašto o tim stvarima govorim javno. Ne zato što su bizarne i čudne, nego da bih ljude upozorio. Ako imate proširene vene i dobijete malu ranu, trebate leći, pritisnuti je prstom i podignuti nogu i preživjet ćete. Ono što ljudi obično naprave jest da hodaju u panici i iskrvare do smrti. Potpuno nepotrebna smrt”, objasnio je patolog. I dok neobičniji aspekti Byardovog posla često završavaju u medijskim naslovima, postoji i dublja, mračnija strana, a to je trauma koja ostaje.
“Nitko ne govori o posttraumatskom stresu kod forenzičkih patologa, a mi zapravo svakog mjeseca, svake godine, izlazimo na mjesta zločina. Vidimo raskomadana i spaljena tijela. Vidimo djecu koja umiru od gladi, prometne nesreće, strašne scene. I ne samo da moramo potpuno uroniti u to, već to moramo i detaljno opisati, razumjeti, a zatim sve to izložiti poroti i pritom se ponekad nositi s time da nam se osporava vjerodostojnost dok to radimo”, objasnio je Byard.
Objasnio je da se njegova trauma postupno gomilala sa svakim slučajem na kojem je radio, ali da je istodobno rasla i njegova spoznaja da neće uvijek pronaći odgovore. “Kada sam tek počeo, tada sam mislio da ću otkriti uzrok svake smrti i bio sam prepun entuzijazma. A onda, kako sam sve više i više napredovao u svojoj karijeri, shvatio sam da neću stalno pronalaziti odgovore. I morat ću sjesti s obiteljima i reći im da nisu oni krivi za smrt”, zaključio je.