Kaos, optužbe i propuštena šansa
Globalni pregovori o plastici srušili su se u dramatičnom ponoćnom raspletu, ostavljajući svijet bez sporazuma i s dubljim podjelama nego ikad. Nakon maratonskih rasprava koje su se otegnule izvan roka, pregovarači su se razišli praznih ruku: više od 100 država traži rezanje proizvodnje plastike, dok naftne sile guraju priču o recikliranju. Delegacije su govorile o propuštenoj „povijesnoj prilici”, ali i o tome da se borba nastavlja – samo teža i prljavija.
Globalni pregovori o plastici: tko blokira povijesni dogovor?
U srcu sukoba tinja gola istina: plastika je posljednja zlatna koka industrije fosilnih goriva. Saudijska Arabija, Rusija i njihovi saveznici otvoreno traže fokus na prikupljanje otpada i recikliranje, dok proizvođači tvrde da je plastika „temelj modernog života”. No, recikliranje je predugo služilo kao smokvin list. Bez obveznih ograničenja proizvodnje, gomila otpada raste brže od obećanja i planova na papiru.
Zašto recikliranje nije spas
Znanstvenici upozoravaju da globalni sustav recikliranja jedva da hvata dah: danas se reciklira tek oko 10% plastike, a i najoptimističnije projekcije do 2040. jedva dosežu 15–30%. U međuvremenu, proizvodnja je eksplodirala s 2 milijuna tona 1950. na oko 475 milijuna u 2022. Kritičari zato poručuju da globalni pregovori o plastici ne mogu uspjeti bez kočnice na izvoru – inače samo premještamo problem iz kante u prirodu.
Tihi revolt otočnih država
Otočne države Tihog oceana, predvođene Palauom, vraćaju se kući s još jednim poražavajućim rezimeom: „ponovno nedovoljan napredak”. One najmanje krive, a prve na udaru plastike i ekstremnih vremenskih pojava, poručuju da je nepravda očita. Upravo zato traže da globalni pregovori o plastici postave pravila koja režu izvor zagađenja, a ne da bogate zemlje na račun siromašnih odlažu odluke za neku drugu rundu.
Kemikalije, dizajn i novac: skriveni frontovi
Predsjedavajući je na stol bacio novi tekst: bez eksplicitne „kape” na proizvodnju, ali s prostorom da države same ciljaju opasne aditive, standardiziraju dizajn ambalaže i pojednostave recikliranje (jedna boja boca, manje toksičnih boja, jasne deklaracije). Biznis koalicija u kojoj su Nestlé i Unilever gura usklađene pristojbe proizvođačima kako bi se financiralo sakupljanje i prerada, procjenjujući potencijal prihoda na 576 milijardi dolara do 2040. No bez jasnih kvota, globalni pregovori o plastici vise na tankoj niti dobrih namjera.
Pukotine koje se ne mogu sakriti
Naftne sile nisu skrivale bijes: proces je „problematičan”, njihovi stavovi „nisu uvaženi”. Ekološke organizacije uzvraćaju da se zdravstvena i planetarna sigurnost ne može podrediti profitu. Ako se plastika pravi iz fosila, svako odgađanje postaje pobjeda lobija. Zveckanje frazama o recikliranju više ne prolazi – brojke i oceani ne lažu.
Znanost je neumoljiva: toksične tvari iz plastike izlaze u okoliš dok se predmeti raspadaju u sitne čestice, a mikroplastika ulazi u tlo, rijeke, zrak pa čak i u ljudske organe. Kad pregovori zapnu, račun plaća javno zdravstvo. Upravo zato globalni pregovori o plastici ne smiju opet završiti protokolom bez zuba – jer bez obveznih mjera, zagađenje će samo ubrzati.
Što slijedi i tko pobjeđuje
Pregovori će se nastaviti, ali sat neumoljivo otkucava. Svaki neuspjeh gura svijet dublje u krizu iz koje se ne može reciklirati. Industrija ima jasnu strategiju: odgađati, razvodniti, relativizirati. Rješenje je jednako jasno: obvezujuće ograničavanje proizvodnje, transparentna kemijska sigurnost i globalni standardi dizajna. U suprotnom, globalni pregovori o plastici postat će sinonim za birokratsku predstavu, dok oceani, zrak i naša tijela snose posljedice.
Hrvatska i regija nemaju luksuz čekanja. Jadran je kolateral ove inertnosti: turizam, ribarstvo i zdravlje ovise o tome hoće li svijet konačno „zatvoriti slavinu”, a ne samo brže prazniti kantu. Vrijeme je da vlade izaberu između jeftinih floskula i stvarne, mjerljive akcije. Jer plastika se ne pregovara – ona se gomila.