Drugog svibnja 1843. godine hrvatski jezik po prvi je put službeno odjeknuo sabornicom Hrvatskog sabora zahvaljujući Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, povjesničaru, političaru i jednom od ključnih ljudi hrvatskog narodnog preporoda. Njegov govor nije bio samo politički čin, već duboka simbolička prekretnica u borbi za nacionalnu afirmaciju Hrvata unutar tadašnje Habsburške Monarhije.
Do tog trenutka, jezik zakonodavne vlasti u Hrvatskoj bio je uglavnom latinski, iako se u administraciji sve više koristio njemački. Hrvatski jezik, iako svakodnevan među narodom, bio je potisnut iz svih službenih i kulturnih institucija. Kukuljevićev govor 1843. predstavljao je prvi veliki iskorak prema njegovoj službenoj afirmaciji.
Povijesni kontekst
U prvoj polovici 19. stoljeća Hrvatska je bila dio Habsburške Monarhije, u kojoj su prevladavali centralistički i germanizacijski pritisci, osobito nakon propasti Francuske revolucije i povratka konzervativnih režima. U tom okruženju razvija se ilirski pokret – nacionalni preporod Hrvata kojem je cilj bio buđenje nacionalne svijesti, očuvanje hrvatskog jezika i kulturnog identiteta.
Jedan od istaknutijih članova tog pokreta bio je upravo Ivan Kukuljević Sakcinski. Rođen 1816. godine u Varaždinu, obrazovan u Beču i aktivan u intelektualnim krugovima, postao je glasnogovornik ideje da se hrvatski jezik mora vratiti među obrazovane slojeve i institucije. Osim govora u Saboru, Kukuljević je bio plodan pisac i povjesničar, a kroz svoje radove sustavno je gradio temelje hrvatskog identiteta.
Sadržaj govora Ivana Kukuljevića Sakcinskoga
Kukuljevićev govor bio je više od zahtjeva za promjenom jezika – bio je poziv na očuvanje identiteta. U govoru se zauzeo za ravnopravnost hrvatskog jezika s ostalim jezicima u Monarhiji te istaknuo da nijedan narod ne može sačuvati svoju slobodu bez jezika koji ga određuje. Poručio je da je hrvatski jezik “duša naroda” te da “ako nam jezik propadne, propast će i naš narod”.
U govoru je Kukuljević također pozvao na ukidanje latinskog jezika iz saborske prakse, naglašavajući da narodni predstavnici trebaju govoriti jezikom naroda kojeg predstavljaju. Bio je svjestan da se ne radi samo o jezičnoj već i o političkoj borbi – borbi za priznanje hrvatske posebnosti unutar jedne velike carevine.
Govorio je snažno, s uvjerenjem i bez straha, znajući da njegovo izlaganje može izazvati otpor, ali i nadajući se da će probuditi kolektivnu svijest o važnosti jezika za očuvanje naroda i državnosti. Mnogi saborski zastupnici bili su iznenađeni, neki i ogorčeni, ali Kukuljević nije posustao – njegov govor bio je tek početak promjene.
Reakcije i posljedice
Govor nije prošao bez otpora. Konzervativni krugovi, ali i vlasti u Beču, gledali su s nepovjerenjem na svaki oblik nacionalnog buđenja. Međutim, Kukuljevićeva inicijativa naišla je na široku podršku u javnosti, osobito među preporoditeljima, književnicima i studentima.
Njegova odvažnost potaknula je i druge zastupnike da se okušaju u govoru na hrvatskom jeziku, a saborske rasprave sve su češće sadržavale hrvatske riječi, izraze i stavove. Samo četiri godine kasnije, 1847., Sabor je donio povijesnu odluku – hrvatski jezik postao je službeni jezik Sabora, zamijenivši latinski nakon gotovo devet stoljeća uporabe.
To je bila velika pobjeda ilirskog pokreta i temelj za daljnju jezičnu, kulturnu i političku emancipaciju hrvatskog naroda. Hrvatski jezik postupno se uvodio u školstvo, pravosuđe i administraciju, a sve više pisaca, intelektualaca i političara koristilo ga je kao sredstvo izražavanja nacionalne svijesti i otpora asimilaciji.
Naslijeđe
Danas se Kukuljevićev govor iz 1843. promatra kao jedan od ključnih trenutaka u hrvatskoj modernoj povijesti. On nije bio samo povijesni trenutak, već i dokaz koliko jezik ima moć u izgradnji nacionalnog identiteta. Kukuljević nije bio samo govornik, već i simbol onih koji su vjerovali da narod bez jezika i kulture nestaje.
Njegovo naslijeđe i danas živi, ne samo u udžbenicima povijesti, već i u svakodnevnoj upotrebi hrvatskog jezika u institucijama, medijima, školama i parlamentu. Hrvatski jezik danas je temelj hrvatske državnosti i kulturnog identiteta, a prvi govor u Saboru ostaje trajni podsjetnik na važnost borbe za jezičnu ravnopravnost i slobodu.
Ivan Kukuljević Sakcinski nije dočekao ostvarenje svih ideala narodnog preporoda, ali je njegov doprinos postavio temelje za buduće naraštaje. Njegovo ime zauvijek je upisano među one koji su znali da snaga naroda počinje – riječju.
Više na kategoriju Na današnji dan: PRAVO NA RAD, PRAVO NA PLAĆU