Eugen Kvaternik (Zagreb, 31. listopada 1825. – klanac Ljupča kraj Plaškoga, 11. listopada 1871.), bio je hrvatski političar, pravnik, pisac i revolucionar.
Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 1825. godine u obitelji Romualda Josipa Kvaternika, profesora povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji i Marije Antonije Kvaternik, učiteljice u zagrebačkoj ženskoj pučkoj školi.
Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, 1840. – 1842. Bio je školski kolega Anti Starčeviću. Dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s njim započeo u gimnazijskim danima kada mu je ‘Stari’ povremeno držao kućne poduke jer je Kvaternik bio boležljive naravi.
Studirao je teologiju u Senju, Zagrebu i Pešti, ali je nije završio te je prešao na pravo (u Pešti) a u isto vrijeme slušao je i višu pedagogiju.
U Hrvatsku se vratio 1847. godine i završio studij prava te je položio i učiteljski ispit.
1848. godine bio je, po naredbi bana Josipa Jelačića, sa skupinom od 22 mladića upućen u Požešku i Virovitičku županiju vježbati u oružju dragovoljce i suzbijati rad madžarskih emisara. Po povratku u Zagreb položio je odvjetnički ispit te radio kao koncipijent i registrator Banskoga vijeća a kad je isto ukinuto prešao je u financijsku službu.
Od rujna 1851. godine bavio se odvjetništvom u Brodu na Kupi.
Uz dr. Antu Starčevića, svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima položio ideološke i borbeno-političke temelje Stranke prava i pravaškog svjetonazora. Po njihovim zamislima, Stranka prava je od 1861. godine bila na čelu hrvatskog narodnog pokreta protiv Austrije i Ugarske.
Zalagao se za samostalnu Hrvatsku, ali je smatrao da je za ostvarenje tog sna neophodna pomoć nekih stranih zemalja. Tako je bio povezan s revolucionarima Italije, Francuske i Rusije, a slovio je kao istaknuti član međunarodnog revolucionarnog bratstva tog doba. Vratio se u Hrvatsku 1860. godine, a prognan je još dva puta, dok se 1867. godine nije vratio s ciljem ostanka u Hrvatskoj.
Rakovički ustanak i smrt
Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, on 7. listopada 1871. godine staje na čelo narodnog ustanka u Rakovici.
U želji da ne kompromitira Stranku prava, kao i dr. Antu Starčevića, Eugen Kvaternik preuzima potpunu odgovornost za taj ustanak, premda mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u nezavisnoj Hrvatskoj. Pri tom su mu aktivno pomogli Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, Ante Turkalj, braća Čuić… Ustanku su pristupili i pravoslavci iz zahvaćenog područja, a proglašeni politički ciljevi ustanka bili su:
-oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma
-proglašenje nezavisne Hrvatske
-jednakost pred zakonom
-općinska samouprava…
Dana 11. listopada Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš ubijeni su u zasjedi koju su im postavili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović zajedno s tridesetak ostalih izdajnika iz ustaničkih redova a u dosluhu s majorom Stankom Rašićem. Bili su na putu iz Plaškoga prijeko Ljupča klanca i Močila kada su se toga dana, u zoru, ostatci ustanika uputili prema granici kako bi prebjegli u Osmansko Carstvo.
Tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali u neobilježenome grobu 50 godina. Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe “Braća hrvatskoga zmaja”, posmrtni ostatci Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
