Imaju rak, no novi šok tek slijedi: “Na terapiju se čeka i do pet mjeseci pa odustaju od liječenja. Neki su umrli dok su čekali prvi pregled”
Žene oboljele od raka dojke na zračenje čekaju i do pet mjeseci zbog čega neke odustaju od daljnjeg liječenja, kaže Ivica Belina, čelnik Koalicije udruga u zdravstvu. Neki pak pacijenti nisu prepoznati kao životno ugroženi pa umiru prije nego što dođu na prvi pregled kod onkologa. U serijalu tekstova “Jesu li liste čekanja liste umiranja?” Dnevnik.hr govori o najvećim problemima ove rak rane hrvatskog zdravstva.
Nakon što saznaju da imaju karcinom dojke, mnoge se pacijentice ni ne oporave od prvotnog šoka zbog dijagnoze, a već se moraju nositi s još jednom traumom. Naime, onima kojima je propisana radioterapija na nju moraju čekati tri, četiri pa do čak šest mjeseci, kaže Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu.
“Neke žene čak i odustanu od liječenja, prekinu radioterapiju. Njihovo zdravlje je ugroženo zbog toliko dugog čekanja. Osim toga, tijekom zračenja mnoge imaju nuspojave, teške opekline, onda se radioterapija isto odgađa. Sve to jako dugo traje i neke pacijentice jednostavno više ne mogu te odustanu ostajući samo na medikamentoznoj terapiji,“ govori Belina.
Uređaji za zračenje su toliko stari da za neke nema ni dijelova
Linearnih akcelaratora je, kaže, malo, stari su, kvare se i nema dovoljno stručnog kadra koji bi na njima radio.
Hrvatska je po broju linearnih akceleratora ispod prosjeka Europske unije: ima samo tri i pol uređaja na milijun stanovnika, dok je EU prosjek 5,3 uređaja. Mnogi od postojećih akceleratora stariji su od 10 godina, a kada se pokvare teško se dolazi do zamjenskih dijelova.
Ministarstvo zdravstva raspisalo je natječaj za nabavu 21 linearnog akceleratora i devet CT simulatora što će biti financirano sredstvima iz europskog Mehanizma za oporavak i otpornost od 85 milijuna eura. No, krajnji rok za njihovo stavljanje u funkciju je 31.12. 2025. godine, a do tada su onkološki pacijenti osuđeni na strojeve koji se često kvare zbog čega se odugovlači njihovo ionako teško liječenje.
Onkološki pacijent, ako se pita Ministarstvo zdravstva, postaje se po kratkom postupku. Recimo, žena napipa kvržicu u dojci, dođe kod liječnika obiteljske medicine koji joj u slučaju sumnje na karcinom piše uputnicu s napomenom za hitni pregled te pacijentica dobiva specijalistički pregled u roku od 15 dana, a najkasnije 30 dana. U KBC-u Rijeka zaživio je i projekt onkološke uputnice, a pacijenti sa sumnjom na karcinom čekali su, kažu u Ministarstvu, kraće od četiri dana.
U praksi put od sumnje na karcinom do potvrde dijagnoze često je ipak puno dulji i teži.
“U Hrvatskoj postoje ljudi koji nisu prepoznati kao pacijenti koji su životno ugroženi jer ne postoji sustav koji funkcionira niti horizontalno niti vertikalno. Neki ljudi su došli i vrlo kasnim fazama bolesti i umrli su dok su čekali na prvi pregled onkologa. Mi nemamo jasnu mrežu onkoloških ustanova. U bilo kojoj bolnici onkološki pacijent će krenuti s liječenjem. No, je li takav oblik liječenja najbolji za tu osobu, mi to ne znamo. Osoba dobije operaciju, liječi se sistemski dok se ne dođe do zida i onda se pacijent pošalje negdje dalje gdje će dobiti adekvatno liječenje. U međuvremenu bolest napreduje”, pojašnjava Belina.
Treba nam mreža onkoloških ustanova
Navodi kako nedavno u Zagrebu niti u jednom domu zdravlja nije bilo moguće napraviti UZV dojke jer nisu radili uređaji, a nije bilo niti liječnika koji bi njima upravljali. To nije generalno stanje, dodaje Belina, ali dogodi se da u nekom periodu neka usluga nije dostupna. To onda znači čekanje na opću potvrdu bolesti i početak liječenja.
“Ključni problem je da ne postoje akreditirane ustanove za koje se zna da liječe onkološke pacijente, da imaju dovoljno iskustva i dovoljan obrtaj bolesnika. Rješenje bi bila mreža onkoloških ustanova; da znate gdje trebate otići, kome se javiti, da postoje jasni rokovi u kojima ćete dobiti odluku o liječenju, koju terapiju ćete dobiti i kada ćete krenuti s liječenjem“, pojašnjava Belina.
Onkološka uputnica, kaže, funkcionira u nekim ustanovama, no nema podataka koliko koja ustanova takvih pacijenata liječi i u kojem vremenu.
U Hrvatskoj se godišnje otkrije oko 24 i pol tisuće karcinoma, a više od 13 tisuća ljudi umre. To su podaci za 2020. godinu. Najviše oboljelih umire od kolorektalnog karcinoma, dok se smrtnost od pluća i raka dojke ipak nešto smanjuje.
Kad je riječ o redovnim listama čekanja i cilju Ministarstva od 270 dana maksimalnog čekanja za sve dijagnostičke preglede do kraja godine, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu kaže:
“Ne znam što znači 270 dana. Netko može imati bolest koja se u akutnom stanju može liječiti, ali ako dulje traje postat će kronična i ugroziti njegovu radnu i financijsku sposobnost, a u konačnici možda i život.“
Ministarstvo: Liste su osjetno kraće nego prošle godine
U serijalu “Jesu li liste čekanja liste umiranja?” već smo pisali što bolnice poduzimaju kako bi do kraj ove godine ostvarile cilj od 270 i u kojem dijelu imaju najveće probleme. Iz Ministarstva zdravstva nisu nam odgovorili što će biti s onim ravnateljima bolnica koji taj cilj ne ostvare kao niti hoće li ministar Vili Beroš podnijeti ostavku, kao što je obećao, ukoliko se njegov plan od 270 dana ne realizira.
No, u Ministarstvu su se pohvalili kako su u odnosu na prošlu godinu liste čekanja znatno srezane.
“Na razini redovne liste čekanja, u ovom trenutku prosječno čekanje na dijagnostičke postupke u djelatnosti radiologije u kliničkim bolničkim centrima je 127,8 dana, kliničkim bolnicama 96,5 dana, u općim bolnicama 82 dana, a u specijalnim bolnicama 38,8 dana. Prosječno čekanje na RTG postupke u kliničkim bolničkim centrima iznosi 50,7 dana, kliničkim bolnicama 41 dan, općim bolnicama 70 dana, a u specijalnim bolnicama 46,4 dana.
Kada usporedimo liste čekanja s prethodnom godinom, osjetan je trend pada. Primjerice, u djelatnost radiologije prosječno čekanje je bilo 301,3 dana, dok je u ovom trenutku 127,8 dana, dok je za MR prosječan broj dana čekanja u 2022. godini bio 340,3 dana, a u ovoj godini 239,6 dana“, navode u odgovoru Ministarstva na naš upit te naglašavaju kako postoje značajne razlike između bolnica što pokazuje da je na ravnateljima ključna odgovornost kroz organizaciju rada i upravljanje.
