Svi smo se šokirali, svaki normalan čovjek zaprepastio se kad je čuo Mariju Pletikosu, državnu tajnicu i Piletićevom ministarstvu kad je za smrt dječaka u ustanovi pod njenim nadležništvom rekla “smrti su uobičajene”. Svi znamo o čemu se radi jer slučaj danima ne silazi s vodećih vijesti u medijima.
Pletikosa je pokazala ogromnu neodgovornost za javno izgovorenu riječ. Takve stvari ne smiju se događati nijednome javnom djelatniku, pogotovo ne tajnici u ministarstvu socijale koje samo po sebi treba biti osjetljivo na takve stvari kao što su siromaštvo i briga za dostojan život.
To me podsjetilo na nedavni izjavu Višnje Fortune, predsjednice udruge Matica umirovljenika Hrvatske, udruge koja je na neki način partner Vladi, kad je pred vrlo osjetljiv prosvjed umirovljenika na Trgu bana Jelačića rekla, parafraziram – mi smo zadovoljni s ministarstvom, ali i oni su zadovoljni s nama, a kako i ne bi bili kad mi uvijek napravimo ono što oni žele.
Ne vjerujem da su Marija Pletikosa i Višnja Fortuna namjerno rekle to što su rekle, vjerojatno im je izletjelo, ali na te stvari moramo ukazivati jer odgovornost za javno izgovorenu riječ je ogromna i štete zbog neodgovoreno izgovorene riječi su velike. Kao i za djela osoba koje pretendiraju na funkcije. Tako je Ivica Lovrić u skupštini Grada Zagreba jednom akreditiranom novinaru pred tv kamerama rekao „smeće jedno“. Tko bi takvoga čovjeka birao za gradonačelnika Zagreba za što ovaj pokazuje ambiciju – političkog nasilnika ne želi nitko osim ako je i sam nasilan!
Ovakvi gafovi kao kod Marije Pletikose i Višnje Fortune, a pogotovo javni izričaj Ivice Lovrića ne smiju postati business as usual – zato o njima treba stalno govoriti.
Na te ekscesne situacije politike, one državne i one lokalne, podsjetio me oglas na stupu u mojemu kvartu. To je oglas o mačku Grgi koji je odlutao i vlasnik sada moli građane da mu jave ako ga vide. Taj oglas pokazuje na osjetljivost i brižnost kad je nešto naše i asocira na lakoću krivo izgovorene riječi kad je nešto za što ste društveno odgovorni i nije naše. Da je ovima prije imenovanima stalo do onoga o čemu se javno izjašnjavaju trebali bi se ugledati na vlasnika mačka Grge i tako se odnositi prema javnim poslovima koji su im povjereni.
Mačak Grga nije samo običan mačak, on ima i svoju adresu, svoje prebivalište, on nije samo netko bilo tko. On je živo biće za koje je netko zabrinut. Izgubio se i traže ga sada posvuda kao što često možemo vidjeti na stupovima ili na oglasnim mjestima na ulici da rodbina traži nestalu osobu. Vjerojatno su sve poduzeli da je nađu i kad ništa nije pomoglo preostao je oglas na stupu uz koji mnogi prolaze.
Detaljan je opis mačka Grge baš sasvim sliči tehnici opisa nestale osobe koju traže poznanici i rodbina. Grga je veliki crno-bijeli mačak i star je deset godina. To su velike godine i za period ljudskoga života, a kamoli za život jednog mačka.
Slijedi i uputa – ako vidite takvoga mačka nemojte ga zvati imenom jer se on ne odaziva pretjerano na ime, nekako je samosvojan i ne haje. I onda još neke karakteristike koje znate samo o onima o kojima se brinete. Mačak Grga ne voli pretjerano društvo, više voli biti sam, obično se negdje zavuče kontemplira, razmišlja o životu i za to mu treba mir. Nikako ne voli zvukove. Zato ako vidite nekog sličnog mačka, a to je na bučnome mjestu, to sigurno nije mačak Grga.
I na kraju, na letku je dan broj telefona. Ljudi inače ne vole javno davati brojeve telefona, ali u ovakvoj izvanrednoj i hitnoj situaciji nema druge. Sve karte su otvoreno na stolu.
Ovaj oglas vjerna je slika neosjetljivosti nekih ljudi na važnim javnim funkcijama s jedne strane i velike zabrinutosti s druge strane kad se radi o osobnim stvarima. Prvi su često hladni i neosjetljivi, bar na verbalnoj razini, a drugi skrbe i daju sve od sebe da se problem riješi. S jedne strane hladan, kafkijanski javni sustav, a s druge odgovornost kad se radi o našemu, obiteljskom, onda nema granica brižnosti.
Nenad Predovan
