Marš na Rim predstavlja jedan od ključnih trenutaka u talijanskoj povijesti 20. stoljeća, označavajući uspon Benita Mussolinija i njegove Fašističke partije na vlast. Ovaj događaj, koji se odigrao krajem listopada 1922. godine, bio je kombinacija političkog pritiska i demonstracije sile, što je na kraju prisililo talijanskog kralja da imenuje Mussolinija premijerom.
U pozadini Marša na Rim leži duboko nezadovoljstvo talijanskog naroda nakon Prvog svjetskog rata. Unatoč pobjedi na strani saveznika, Italija se suočavala s ekonomskim teškoćama, političkom nestabilnošću i osjećajem da nije dobila pravednu nagradu za svoje ratne napore. U ovom kontekstu, Mussolini je uspio privući široku podršku, obećavajući obnovu nacionalne veličine i stabilnost.
28. listopada 1922., deseci tisuća crnokošuljaša, kako su bili poznati pripadnici Fašističke partije, krenuli su prema Rimu iz različitih dijelova Italije. Iako su bili slabo naoružani, njihova masovnost i odlučnost stvorili su ozračje prijetnje. Kralj Viktor Emanuel III, suočen s mogućnošću građanskog rata i savjetovan od strane svojih generala da izbjegne krvoproliće, odlučio je ne proglasiti vojno stanje i umjesto toga pozvao Mussolinija da formira vladu.
Mussolini je stigao u Rim i preuzeo dužnost premijera, čime je započelo razdoblje fašističke vladavine u Italiji. Ovaj događaj nije samo označio početak Mussolinijevog režima, već je i postavio temelje za totalitarni sustav koji će dominirati Italijom sljedeća dva desetljeća.
Marš na Rim ostaje kontroverzan događaj u talijanskoj povijesti, simbolizirajući istovremeno i uspon fašizma i propast liberalne demokracije. Njegove posljedice osjećaju se i danas, dok se Italija i svijet suočavaju s izazovima autoritarizma i borbe za demokratske vrijednosti.
