Na Dan grada Zagreba, 31. svibnja 2025., dok će gradske vlasti slaviti svečanim govorima, kulturnim programima i investicijskim projektima, mali nogometni klub iz Buzina – NK Mladost – obilježit će 500 dana institucionalnog ignoriranja jednog vrlo konkretnog i opasnog problema. Riječ je o urušenoj, nestručno postavljenoj ogradi koja već više od godinu i pol dana ugrožava sigurnost djece, pješaka i vozača. I nitko – ni gradske službe, ni Zagrebački holding, ni Zrinjevac, ni Hrvatske željeznice – ne pokazuje ozbiljnu volju da reagiraju.
Nogometno igralište bez zaštite: Zidovi koji ne štite, žice koje prijete
Klub, koji okuplja više od 300 djece i svakog vikenda ugosti desetke mladih nogometaša iz 16 liga, više od godinu dana apelira na nadležne institucije. Ograda koja dijeli nogometno igralište od prometnice ne samo da je loše izrađena (plitka sidra, loši zavari), već je na nekoliko mjesta urušena i ozbiljno prijeti sigurnosti. Isto tako problem leži i s druge strane igrališta – uz prugu – gdje nije postavljena nikakva fizička zaštita osim niska ograda s bodljikavom žicom. Bez ikakve zaštite, dijete u igri bezbrižno trči za loptom – ravno preko tračnica, ne obraćajući pažnju na mogući nailazak vlaka. Takve scene, koje ne bi smjele postojati uz nogometno igralište, gdje bi sigurnost djece trebala biti zajamčena, ne smijemo prihvatiti kao normalne.
Apeli u prazno: Obećanja, izostanci i ignoriranje dokumentacije
Prema apelu NK Mladost Buzin od siječnja 2024. klub je poslao desetke dopisa, urgencija i fotografija. Ograda se urušila na cestu, vozači su zvali policiju, Zrinjevac je najavio dolazak – i nije se pojavio. Kad su se napokon pojavili, sanirali su dva panela – a problem je na desetak njih. U studenom prošle godine poslana je nova dokumentacija, ponovno upozorenje – sve je ostalo bez odgovora. Posljednji dopis, od 1. travnja 2025., tragično podsjeća da problem nije šala. I sada, za 500. dan, Klub će organizirati prosvjednu svečanost s binom točno ispod opasne ograde, pozvavši sve koji su izloženi svakodnevnom riziku – od djece i roditelja do vozača i prolaznika.
Infrastruktura samo na papiru: Milijuni za sport, nula za sigurnost djece
Ovdje nije riječ o nesporazumu, već o sustavnom zanemarivanju – i to višestranom. Grad Zagreb se, prema vlastitim objavama, ponosi rekordnim ulaganjima u sportsku infrastrukturu: 147 milijuna eura u 2025. godini, s čak 30 milijuna usmjerenih prema sportskim savezima. Grade se bazeni, obnavljaju dvorane, projektiraju veliki stadioni.
No pitanje je – tko koristi te milijunske objekte? I kamo idu sredstva kad mali kvartovski klub, koji nije koristan za politički PR, doslovno moli za sanaciju jedne ograde?
S druge strane, tu su Hrvatske željeznice. Pruga koja ide tik uz igralište nije ograđena na način koji bi spriječio pristup djece – čak štoviše, postavljena je bodljikava žica, kao da se želi poručiti “ulaz zabranjen”, ali bez ikakve realne zaštite. I HŽ Infrastruktura ima obvezu osigurati svoje trase – ne samo prema vlaku, već i prema zajednici.
Klub bez reflektora: Nogometni klub Mladost Buzin kao simbol borbe za minimum
Ono što dodatno zabrinjava, jest činjenica da ovakve situacije pokazuju koliko su male sportske zajednice u Hrvatskoj prepuštene same sebi. Klubovi poput Mladosti Buzin ne žive od velikih sponzorstava, nemaju političke veze, ne organiziraju konferencije za medije s reflektorima – ali su zato svakodnevna baza sporta. Oni su mjesto gdje djeca treniraju, socijaliziraju se, uče disciplinu. Umjesto da ih se sustavno podupire, oni preživljavaju zahvaljujući entuzijazmu roditelja i trenera, povremenim donacijama i – kako vidimo – sve češće, borbi protiv nebrige.
“Tužnih 500 dana” nije samo prosvjed protiv ograde – to je prosvjed protiv logike prema kojoj su kvartovi i njihovi ljudi zadnja rupa na svirali. Kritika ne ide na adresu jedne osobe ili jedne institucije, nego na čitav niz aktera koji su pokazali da administracija često reagira tek kad se dogodi nesreća. No što ako ovaj put odlučimo djelovati prije nego se nešto dogodi?
Poruka iz Buzina je jasna – ne tražimo čuda, samo osnovnu sigurnost. Jer ako u zemlji gdje se milijuni ulažu u sport nije moguće popraviti ogradu na dječjem igralištu, tada nije problem samo u ogradi – već u tome kako gledamo na svoju djecu i njihovo pravo na sigurno djetinjstvo.