Jeste li ikad poželjeli živjeti daleko od svega, u malom, uređenom društvu u kojem svatko svakoga poznaje? U kojem nema kriminala, djeca bezbrižno trče kamo god žele, hrana se ne uvozi, a signala za mobitel gotovo i da nema? Ova, u današnje vrijeme pomalo utopijska zajednica zaista postoji i broji nešto manje od 300 stanovnika. Točkica usred Atlantskog oceana, aktivni vulkan koji je stvorio otok Tristan da Cunha, danas je najizoliranije i od civilizacije najudaljenije nastanjeno mjesto na svijetu. Glavni i jedini grad na otoku zove se Edinburgh of the Seven Seas i po mnogo čemu je zaista jedinstveno mjesto.
Edinburgh of the Seven Seas, u prijevodu Edinburgh od sedam mora jedan je od britanskih prekomorskih teritorija, iako je od matične zemlje udaljen gotovo deset tisuća kilometara. Najbliži grad je Cape Town u Južnoj Africi. Od njega je udaljen oko 2800 kilometara i povezan je s njim brodskom linijom koja prometuje jednom tjedno. Vožnja traje šest dana i predstavlja jedini način za stići do otoka, s obzirom na to da Tristan da Cunha nema zračnu luku niti avionsku pistu.
Malobrojni stanovnici, a njih je prema posljednjim podacima oko 275, žive mirnim seoskim životom. Svi se međusobno poznaju i ne zaključavaju vrata svojih domova jer kriminal ne postoji.
Aktivni vulkan na otoku posljednji je put eruptirao 1961. godine. Tada je britanska vlada hitno evakuirala sve stanovnike i preselila ih u Englesku. Dvije godine kasnije, kad se stanje smirilo, vratili su se na otok i obnovili naselje. S njima je tada došla i nekolicina novih stanovnika koje su starosjedioci zainteresirali pričom o svom mirnom i izoliranom domu.
Naselje Edinburgh of the Seven Seas osnovao je 1816. godine narednik William Glass, nakon što je Velika Britanija anektirala teritorij otoka Tristan da Cunha. Na ovom i nekoliko okolnih otoka Britanija je držala vojni garnizon, koji je tu ostao sve do kraja Drugog svjetskog rata. Mjesto je ime dobilo po princu Alfredu, vojvodi od Edinburgha, u čast njegova posjeta otoku 1867.
Kako danas izgleda život na najudaljenijem i najizoliranijem otoku svijeta?
Na otoku se nalazi mala luka, crkva, škola i pošta. Imaju jednu cestu koja povezuje mjesto s poljima krumpira. Na otoku je malo automobila, gotovo se uopće ne koriste, a ljude po potrebi prevozi minibus nazvan “Potato Patches Flier”. Glavna grana gospodarstva je lov, uzgoj i izvoz rakova, poznatih kao tristanski jastog. Svaka od 80-ak obitelji ima zemlju koju obrađuje, uzgajaju se različite kulture, a najviše krumpir.
Zanimljivo je da otok ne uvozi hranu, već stanovnici jedu samo ono što je lokalno ulovljeno i uzgojeno. Danas se sve više okreću i turizmu, ali pod vrlo jasno određenim pravilima. Na otoku, naime, nema hotela, restorana ni turističke infrastrukture. Oni koji požele doći, moraju se najaviti administraciji otoka, mjesecima, a nekad i godinu dana ranije. Oni im potom daju odobrenje i nalaze smještaj u jednoj od lokalnih obitelji. Sve su opcije naveli na službenoj stranici, na kojoj je naveden i mail na koji se potrebno unaprijed najaviti.
Na otoku se, ako ga se uspijete domoći po ovim strogim pravilima, krećete pješke jer je sve blizu i nema potrebe za nikakvim prijevozom. Albatross Bar je jedini kafić, odnosno pub na otoku, ali ima vrlo fleksibilno radno vrijeme i teško se pouzdati u njegove usluge, pišu ljudi na internetu. Zato većina posjetitelja jede u kućama domaćina kod kojih su odsjeli. Na otoku zaboravite na mobilne telefone!
Signala nema, ali u pošti postoji telefonska govornica. Internetski signal postoji i moguće je koristiti internet na računalu, ali on koristi satelitsku vezu i prijenos podataka je jako spor. Tako da je odmor na ovom neobičnom otoku uistinu odmor od civilizacije, tehnologije i užurbanosti koja nas okružuje!
