Aplikacija za praćenje ZET-ovih vozila dobiva pohvale zbog funkcionalnosti, ali ostaje neslužbena, bez sustavne podrške – i s nizom tehničkih i infrastrukturnih ograničenja.
Zagreb je konačno dobio funkcionalnu aplikaciju koja prikazuje trenutne lokacije tramvaja i autobusa u stvarnom vremenu – nešto što je u većini europskih gradova odavno standard. No umjesto da ju je razvila gradska uprava ili Zagrebački električni tramvaj (ZET), iza ovog rješenja stoji jedan pojedinac. Ivica Kičić, talentirani informatičar i fizičar s međunarodnim iskustvom, osmislio je aplikaciju iz entuzijazma, neprofitno i – bez ikakve institucionalne podrške.
Na prvu, priča zvuči kao lijep primjer građanske inicijative i “pametnog grada”. No pogledamo li pobliže, otvara se niz pitanja: koliko je zapravo ova aplikacija pouzdana? Zašto se oslanjamo na pojedince umjesto na sustavna rješenja? I kakvu poruku šaljemo kada ni najkvalitetniji projekti ne uspijevaju ući u službenu upotrebu?
Tehnička izvedba aplikacije za ZET: funkcionalna, ali daleko od savršene
Aplikacija koristi javno dostupne podatke koje je ZET nedavno počeo objavljivati u GTFS formatu. Taj standard omogućava praćenje u stvarnom vremenu i nudi osnovne informacije o stanicama, trasama i vozilima. Na papiru – idealna baza za razvoj. No sama izvedba nailazi na niz prepreka.
“Tu i tamo vidim na karti da se lokacije čudno ponašaju, ali moram još vidjeti je li to pogreška u mom prikazu ili šum u podacima,” kaže sam autor. Također primjećuje da neka vozila povremeno nedostaju, a za korisnike planira uvesti sustav vizualnog upozorenja na nepouzdane podatke. Drugim riječima, aplikacija radi, ali uz ogradu – točnost nije zajamčena, a kvaliteta ovisi o samoj dostupnosti i konzistentnosti podataka.
U gradskom prijevozu, gdje ljudi često ovise o točnim minutama, takve nesigurnosti mogu predstavljati ozbiljan problem. A ako aplikacija nije dovoljno pouzdana za svakodnevno planiranje putovanja – čemu onda zapravo služi?
Institucionalna šutnja: Kad se država ne zna nositi s inovacijama
Drugi veliki problem nije tehničke prirode, već političko-administrativne. Unatoč sveopćem dojmu da grad treba više pametnih rješenja, autor ne planira kontaktirati ni ZET ni Grad Zagreb. “Lakše mi je za sada imati neslužbenu stranicu, mogu brže eksperimentirati,” izjavio je Kičić.
Njegova rečenica govori više od bilo kakve analize: službeni sustav je prespor, previše birokratiziran i nedovoljno otvoren za suradnju. Čak i kad talentirani pojedinci ponude gotovo rješenje – jednostavno im je lakše raditi mimo institucija.
To što se aplikacija nalazi na podstranici projekta “Školjka”, internetskog kutka za razne eksperimentalne ideje, dodatno naglašava njezinu neslužbenu, poluprivatnu prirodu. Da se kojim slučajem nešto dogodi – recimo pogrešno prikazana lokacija vozila u hitnoj situaciji – odgovornost je nepostojeća.
Problem održivosti: Entuzijazam nije strategija
Trenutno aplikacija nema poslovni model, nema prihode, ne sadrži reklame, a trošak održavanja autor sam pokriva. Jedini veći trošak su karte – i njih planira svesti na minimum. Ovakav model nije održiv dugoročno, a ujedno otkriva koliko su institucije nepripremljene da takve inicijative uključe u službeni sustav ili barem ponude simboličnu potporu.
Grad koji ozbiljno želi postati “smart city” mora imati strategiju kako prepoznati, razviti i integrirati ovakve aplikacije. Umjesto toga, Zagreb i dalje pokazuje sklonost oslanjanju na EU projekte i skupe vanjske konzultante, dok domaći talenti ostaju po strani – samostalni, nevidljivi i često neiskorišteni.
Talent imamo, ali ignoriramo ga
Priča o aplikaciji Ivana Kičića nije samo priča o jednoj pametnoj digitalnoj karti. To je dijagnoza šireg sustava u kojem se hrvatski inovatori, znanstvenici i stručnjaci godinama nalaze: bez konkretne institucionalne podrške, bez javnog priznanja i bez stvarne perspektive za dugoročnu suradnju s državnim ili gradskim strukturama. Rješenja nastaju unatoč sustavu, ne zahvaljujući njemu.
Kičićeva aplikacija pokazuje koliko znanja i potencijala imamo, ali i koliko toga propada jer sustav ne zna, ne može ili ne želi prepoznati vrijednost takvog rada dok ga netko izvana ne validira. U društvu u kojem se više cijene formalni natječaji i skupi pilot-projekti od konkretnih rezultata, teško je govoriti o istinskoj digitalizaciji ili modernizaciji.
U konačnici, možda nas ova aplikacija može odvesti do tramvaja – ali dok god ovakvi projekti ostaju u rukama pojedinaca koji rade u tišini, bez institucionalnog oslonca, neće nas dovesti bliže društvu koje zna cijeniti znanje, inovativnost i inicijativu kao temelj razvoja.