Posljedice ugovora su bile katastrofalne – nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u cijeloj NDH.
Niti dva mjeseca nakon uspostave Nezavisna Država Hrvatska morala se odreći dijela svog teritorija u korist fašističke Italije. To je regulirano potpisivanjem famoznih Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine. Ugovore su u Rimu potpisali Ante Pavelić i Mussolini, a prisutni su bili i talijanski ministar vanjskih poslova, grof Ciano, te svi ministri vlade NDH.
Rimski ugovori sastoje se od tri dokumenta. Prvim je utvrđena granica između dviju država. Njime je Italiji pripalo područje tzv. Prve zone, koja je obuhvaćala dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet) te Boka kotorska.
Drugim dokumentom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu, osim manjih postrojbi za potrebe policijske službe. To je bila tzv. Druga zona koja se protezala od Prve zone do linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav. Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.
Treći dio sporazuma definira politički odnos dviju država kojim Italija preuzima jamstvo za političku neovisnost NDH, uz dodatak da Hrvatska neće preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s navedenim jamstvom.