Teheranska konferencija, koja se održala od 28. studenog do 1. prosinca 1943. godine, označila je prvi susret trojice najmoćnijih vođa saveznika tijekom Drugog svjetskog rata: predsjednika Sjedinjenih Američkiih Država Franklina D. Roosevelta, britanskog premijera Winstona Churchilla i sovjetskog vođe Josifa Staljina. Ovaj događaj bio je ključan u koordinaciji vojnih strategija protiv Nacističke Njemačke te je imao značajne posljedice za geopolitičku konstelaciju poslijeratnog svijeta.
Glavne Tematike i Odluke
Na konferenciji su se razmatrale brojne teme, uključujući planove za otvaranje Drugog fronta u Europi, što je bilo od ključne važnosti za Sovjetski Savez koji se suočavao s ogromnim pritiskom na istočnom frontu. Dogovoreno je da će saveznici pokrenuti invaziju na Normandiju, poznatu kao Operacija Overlord, u svibnju 1944. godine. Pored vojnih strategija, vođe su raspravljale i o poslijeratnom uređenju Europe, naglašavajući potrebu za obnovom europskih država i uspostavom demokratskih vlada.
Teheranska konferencija također je otvorila put za Yaltansku i Potsdamsku konferenciju, koje su dalje oblikovale poslijeratnu Europu. Jedna od ključnih odluka bila je i pristanak Staljina na sudjelovanje Sovjetskog Saveza u ratu protiv Japana nakon završetka rata u Europi.
Značaj i posljedice
Teheranska konferencija bila je značajan korak u jačanju savezništva među tri vodeće svjetske sile te je postavila temelje za kasnije odluke koje su oblikovale modernu povijest.
Međutim, konferencija je također nagovijestila neke od napetosti koje će postojati između Istoka i Zapada, što će kasnije pridonijeti nastanku Hladnog rata. Također, događaj je simbolizirao početak novog svjetskog poretka i prepoznavanje Sovjetskog Saveza kao jedne od vodećih svjetskih sila.
U konačnici, Teheranska konferencija nije samo ključan vojni i politički događaj Drugog svjetskog rata, već je i događaj koji je oblikovao globalnu političku scenu u desetljećima koja su uslijedila.