Dana 5. svibnja 553. godine, u bizantskoj prijestolnici Konstantinopolu (današnjem Istanbulu), započeo je Peti opći crkveni sabor, poznat i kao Drugi carigradski sabor. Riječ je o jednom od ključnih događaja u povijesti kršćanske teologije, čiji je cilj bio učvrstiti jedinstvo Crkve i obraniti pravovjerje od sve dubljih teoloških podjela koje su zahvatile tadašnji kršćanski svijet.
Sabor je sazvao car Justinijan I., u vremenu kada su religijske napetosti između pristaša Kalcedonskog koncila, monofizita i onih koji su pokušavali pronaći sredinu, prijetile stabilnosti Carstva. Peti sabor stoga nije bio samo teološki, već i politički čin, koji je jasno odražavao složen odnos između svjetovne i crkvene vlasti.
Povijesni kontekst Petog općeg sabora: Nakon Kalcedona
Kako bismo razumjeli važnost Petog sabora, moramo se osvrnuti na Četvrti opći sabor, održan u Kalcedonu 451. godine. Taj sabor predstavljao je ključni trenutak u oblikovanju kristološke dogme, jer je definirao da Isus Krist postoji u dvjema naravima – božanskoj i ljudskoj – u jednoj osobi, bez miješanja, promjene, dijeljenja ili razdvajanja. Ova formula, poznata kao kalcedonska definicija, trebala je pomiriti različita teološka tumačenja iz prethodnih stoljeća i donijeti jasnoću u razumijevanje Kristove osobe.
Međutim, iako je ta odluka potvrđena kao pravovjerna i prihvaćena od strane Rimokatoličke i većine istočnih crkava, izazvala je snažan otpor u mnogim dijelovima Istočnog Rimskog Carstva. Osobito snažna bila je reakcija u Egiptu, Siriji i Armeniji, gdje je prevladavala monofizitska teologija – učenje prema kojem Krist ima jednu, nedjeljivu božansko-ljudsku narav, u kojoj je ljudska potpuno “apsorbirana” božanskom. Mnogi tamošnji vjernici i crkveni vođe smatrali su da Kalcedonski sabor prikriveno podržava nestorijanstvo, herezu koja je naglašavala odvojenost dviju naravi i time dijelila Krista na dvije osobe.
Zbog tih podjela, religijski mir u Carstvu bio je ozbiljno narušen. Monofiziti su se organizirali u vlastite crkvene zajednice, a u pojedinim regijama dolazilo je i do otvorenih sukoba. Car Justinijan I., kao energični i ambiciozni vladar koji je vjerovao u simfoniju Crkve i države, vidio je u vjerskoj podjeli prijetnju političkoj stabilnosti. Osim što je bio duboko religiozan, Justinijan je smatrao da je dužnost cara osigurati jedinstvo vjere, kako bi se očuvalo i jedinstvo Carstva.
Stoga je odlučio ponovno otvoriti teološku raspravu, ali ovaj put ne izravnim napadom na Kalcedonske odluke, već kritikom određenih ličnosti i spisa koji su, iako formalno priznati, izazivali nepovjerenje među monofizitima. Njegova je strategija bila pokazati da Kalcedon ne opravdava nestorijanske stavove, i da Crkva nije tolerantna prema spisima koji su, iako nekad dopušteni, sadržavali dvoznačne ili heretične tvrdnje. Upravo iz te težnje proizašla je inicijativa za osudu tzv. “Triju poglavlja”, čime se željelo pridobiti umjerene monofizite i ublažiti njihove sumnje prema kalcedonskoj teologiji.
Justinijanova inicijativa bila je pokušaj političko-teološkog kompromisa: očuvati temeljnu dogmu Kalcedona, ali istovremeno korigirati ili osuditi sporne interpretacije koje su je kompromitirale. Time je položen temelj za sazivanje Petog općeg sabora, koji će pokušati donijeti odgovore na ova osjetljiva pitanja.
Tri poglavlja – u središtu rasprave Petog sabora
Glavna tema Petog sabora bila je tzv. “osuda triju poglavlja”, što se odnosilo na:
- Teodora iz Mopsuestije, čiji su spisi smatrani začetkom nestorijanske hereze;
- određene spise Teodoreta iz Kira, koji je branio Nestorija i kritizirao svetog Ćirila Aleksandrijskog;
- pismo Ibasa iz Edesse, koje je također sadržavalo nestorijanske stavove.
Monofiziti su smatrali da Kalcedonski sabor nije dovoljno jasno osudio nestorijanstvo, pa je Justinijan vjerovao da bi službena osuda ovih spisa bila korak prema pomirenju. No, to je izazvalo protivljenje među zapadnim biskupima, osobito u Rimu, koji su strahovali da će to narušiti autoritet Kalcedona.
Odluke sabora
Sabor se održao bez prisutnosti pape Vigila, koji je odbijao prihvatiti osudu triju poglavlja. Unatoč tomu, na saboru je sudjelovalo oko 165 biskupa, većinom s Istoka, koji su osudili sporne spise i teologe kao heretičke. Također su ponovno potvrđeni zaključci prethodna četiri opća sabora, a osobito Kalcedona.
Peti sabor dodatno je istaknuo nauk da Krist postoji u dvije naravi, sjedinjene u jednoj osobi, čime se željelo precizno definirati pravovjerje i izbjeći svako pogrešno tumačenje koje bi moglo voditi u herezu.
Posljedice i značenje petog općeg sabora
Peti opći sabor nije odmah doveo do željenog jedinstva. Dapače, u mnogim zapadnim pokrajinama, posebice u Italiji, Africi i Galiji, došlo je do nezadovoljstva zbog osude nekada priznatih teologa. Papa Vigil je tek pod pritiskom priznao zaključke sabora, što je dodatno oslabilo odnos između Rima i Carigrada.
Ipak, sabor je imao dugoročno značenje. Učvrstio je kalcedonsku teologiju, ali ju je dodatno protumačio i obranio pred monofizitskom kritikom. Također, pokazao je koliko je car Justinijan bio uključen u crkvena pitanja i potvrdio praksu cezaropapizma, gdje car ima snažnu ulogu u crkvenim odlukama.
U vremenu kada su razlike u vjeri prijetile raspadu Carstva, pokušaj pomirenja kroz teološki dijalog bio je izraz nastojanja da se pronađe jedinstvo u različitosti. Iako to jedinstvo tada nije u potpunosti postignuto, sabor je ostavio dubok trag u povijesti Crkve i kršćanske misli.
Na današnji dan: Kralj Stjepan IV. Arpadović i njegov buran vladarski put – stijena.info