Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Sretan Praznik rada tebi ženo, što vučeš svaki dan k’o dva muška, donosiš plaću, odgajaš djecu, držiš kuću. Tebi oče, što te potplaćuju i iskorištavaju, ali šutiš i radiš, jer se računi i rate moraju platiti, tebi momče što si potegnuo u Irsku da zaradiš prvu plaću, tebi što pričešćuješ dijete u Njemačkoj, jer pravo na rad i plaću nisi imao kod kuće, tebi koji si se stotinu puta prijavio za posao, a primljen je uvijek netko nečiji. Sretan nek je i njima, povlaštenima da odmah iz srednje i s fakulteta ulete na državne jasle, njihovima. Svima.
