Etažiranje u turističkim zonama diglo je na noge domaće i strane investitore u hotele i resorte koji su nedavno pokrenuli udrugu jer se protive prijedlogu da se u turističkim zonama etažiranje ograniči na omjer 30:70, tvrdeći da je takav model neodrživ i da bi Hrvatsku učinio nekonkurentnom u odnosu na druge mediteranske destinacije. O toj aktualnoj temi, kao i o vidljivosti hrvatskog turističkog brenda i potrebnim koracima za bolju turističku strategiju razgovarali smo s Damirom Krešićem, ravnateljem Instituta za turizam.
Mislite li da Hrvatska ima jasnu i dugoročnu viziju turističkog razvoja?
Mislim da ima, zato što imamo strategiju razvoja turizma i strategiju razvoja održivog turizma. Važne komponente su nam održivost, kvaliteta i otpornost. Iako se turizam pokazao otpornijim nego što smo mislili, ipak je u velikoj mjeri podložan različitim ekonomskim i geopolitičkim događajima, koji često nisu povezani s Hrvatskom. Najbolji primjer je lagani pad broja noćenja njemačkih turista za koji mi ni na koji način nismo odgovorni, već su problemi u njihovoj ekonomiji i činjenici da su oni kao odgovorni potrošači usporili broj njemačkih turističkih putovanja.
Imamo jasnu strategiju i znamo što treba raditi, no drugo je pitanje koliko se to i radi.
U kojoj mjeri biste rekli da provodimo strategiju?
To je uvijek problem sa strategijama, pitanje koliko se one uistinu slijede. Imamo dobru strategiju s vrlo konkretnim i mjerljivim ciljevima koji odgovaraju domaćem turizmu i gospodarstvu, a rekao bih, i društvu u cjelini. No, trebalo bi više raditi na provedbi i implementaciji onoga što smo u strategiji planirali. U prethodnoj strategiji cijeli niz stvari ostao je nerealiziran. Primjer onoga što smo mogli, a nismo, je činjenica da smo po strategiji koja je vrijedila do 2020. godine planirali podignuti kvalitetu tako da značajan broj kvalitetnih objekata obiteljskog smještaja pretvorimo u male obiteljske hotele, no zbog raznih razloga administrativne, zakonodavne i druge prirode, u tome nismo uspjeli. Čak smo imali kontraefekt, broj jedinica obiteljskog smještaja dodatno se povećao.
Tko bi se trebao više aktivirati kako bismo efektivnije provodili našu turističku strategiju?
Suprotno dominantom mišljenju, prema kojem je isključivo odgovorno Ministarstvo turizma, zapravo smo svi odgovorni. Od pojedinca na lokalnoj razini koji pruža najbazičnije turističke usluge, primjerice, izdaje dvije sobe s četiri postelje, pa do nacionalne razine. Svatko ima svoju ulogu. Nacionalna razina treba osigurati kvalitetan i poticajan zakonodavni okvir. Pritom ne mislim samo na ministarstvo turizma jer kad gledamo ukupnost potreba turističkog sektora, ono zapravo ima najmanje nadležnosti za ono što je potrebno. Tu su i Ministarstvo prostornog planiranja, Ministarstvo financija, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo prometa i cijeli niz drugih aktera. U trenutačnoj strategiji tako postoji i međuministarska radna skupina kojoj predsjedava premijer i koja se treba baviti važnim razvojnim pitanjima. To je velik iskorak jer je prije međuresorne suradnje nedostajalo.
Može li najavljeno ograničavanje etažiranja u turističkim zonama, predviđeno izmjenama Zakona o prostornom uređenju, usporiti budući razvoj hotelskih projekata u Hrvatskoj?
Etažiranje nema što raditi u turističkim zonama i etažiranje u turističkim zonama paravan je za nekretninski biznis. Poprilično proziran paravan, ako smijem dodati. Jasno je da postoje interesne skupine koje lobiraju da ipak u Zakon o prostornom uređenju uđe etažiranje, no smatram da ne smijemo podleći takvim pritiscima zato što su turizam i turističko gospodarenje jedna stvar, a stanovanje druga. Prostor koji su planeri za upravljanje prostorom predvidjeli za stanovanje ne bi se smio koristiti za turizam. Taj primjer već imamo, što se sve dogodi kad turizam uđe u stambene zgrade, to su problemi gentrifikacije, rasta cijena nekretnina, iseljavanja ljudi iz starih gradskih jezgri i nepriuštivosti stanovanja, posebice za mlade obitelji. Slični negativni učinci dogodili bi se i kad bi stanovanje ušlo u zone koje su namijenjene za turizam. Ako naši arhitekti kažu da se na nekom mjestu treba praviti resort, onda treba na tom mjestu napraviti resort. Resort ne treba etažirati, osim ako ga poslije ne namjeravate etažirati i prodati. Kad se govori o nekim silnim milijardama bez kojih će Hrvatska ostati, za mene je to proziran PR. Mi kao javna ustanova smo tu da na neki način javno progovorimo o javnom interesu, a mislim da etažiranje u turističkim zonama ni na koji način nije nije javni interes. Zapravo je način da se javno dobro monetizira i prelije u privatne džepove. Nekretninski biznis je legitiman i profitabilan biznis, no onda ga tako treba i deklarirati. Međutim, investitori znaju da će im u lokalnoj zajednici puno brže i lakše proći ako kažu da prave resort, nego tu pravimo pet zgrada za stanovanje.
Mogu li se u RH količinski uravnotežiti odnosi između privatnog i hotelskog sektora?
Na nekom kraćem ili srednjem roku, teško – jaz je jednostavno prevelik. U Hrvatskoj trenutačno imamo, uzmemo li u obzir komercijalni i nekomercijalni smještaj, gotovo dva milijuna postelja. Od tih dva milijuna, stotinjak tisuća je u hotelijerstvu, možda još stotinjak tisuća u kampovima, dakle, oko deset do 15 posto u hotelima i kampovima, a sve ostalo je privatno. U kratkom roku teško ćemo to izbalansirati, no to ne znači da ne trebamo raditi na tome. Potrebno je početi malo po malo pa će se na kraju stvari izbalansirati. Zašto kažemo da je trenutačna struktura nepovoljna? Zato što hotelijerstvo osigurava smanjenje sezonalnosti, otvaranje novih radnih mjesta i isplatu doprinosa u državni proračun. Kad kažem nepovoljna, to se udrugama obiteljskog smještaja, obično ne dopada, no vjerujem da kad bi omjer bio malo više uravnotežen, svima bi bilo bolje. Sezonalnost je problem koji se može smanjiti raznim mjerama, a jedna od najvažnijih je promjena strukture smještajnih kapaciteta. Obiteljski smještaj generira sezonalnost, radi oko dva mjeseca, dok hoteli ipak rade sedam, osam mjeseci, neki i cijelu godinu. Da imamo 50, 60 ili 70 posto udjela hotelskog smještaja, sezonalnost bi sasvim sigurno bila znatno manja. U usporedbi s mediteranskim zemljama, iako i one imaju problema sa sezonalnosti, ipak bih rekao da smo mi u samom vrhu što se tiče tog problema. Osim smještaja, diversifikacija portfelja turističkih proizvoda sigurno bi smanjila sezonalnost i Hrvatska već na tome radi. Razvijamo zdravstveni i poslovni turizam. Treći razlog visoke sezonalnosti je naša klima, ona je takva kakva je i ne možemo je bitno popraviti. Iako, čini mi se da najavljena globalna zatopljenja idu Hrvatskoj na neki način u prilog, točnije, da će južnije destinacije biti više oštećene. U Grčkoj, Turskoj, Malti, južnoj Španjolskoj i južnoj Italiji kolovoz će biti neizdrživo vruć. Bit će i u RH vruće, ali možda ne toliko da turisti neće dolaziti.
Je li hrvatski turistički brend dovoljno prepoznatljiv u svijetu?
Ne postoji turistički brend, već imidž zemlje kao takve. Nisam provodio istraživanje, ali moj subjektivni dojam je da se naš imidž sastoji od dvije komponente – sport i turizam. Doživljavaju nas kao zemlju koja je lijepa i poželjna za doći na turistički odmor te kao zemlju koja na relativno mali broj stanovnika ima velik broj uspješnih sportaša. Gdje god da dođem, ljudi me pitaju ili za Luku Modrića, neki stariji za Šukera ili eventualno kažu da su bili na ljetovanju u Hrvatskoj i da im je bilo super. Moj dojam je kako nas u posljednje vrijeme doživljaju i kao zemlju u kojoj se kvalitetno živi, ali takvi su dojmovi još na početku. No, vidim da su mladi ljudi, profesionalci raznih struka, koji su digitalni nomadi, zainteresirani doći u Hrvatsku. Čini mi se da s inozemnom plaćom i kvalitetom života koju RH nudi, ovdje vide svoju budućnost. Uz turizam i sport, počinjemo se pozicionirati i kao zemlja za kvalitetan život. Privlačno im je što smo mala, sigurna, dobro prometno povezana zemlja u kojoj velika većina govori engleski. Obično im se ne sviđa komplicirana birokracija, ali benefiti su im i dalje veći nego nedostaci. To je imidž Hrvatske. Nažalost, ne doživljava nas se kao zemlju dobru za investicije, niti kao zemlju koja ima dobra sveučilišta na koja bi bilo poželjno doći studirati. To su neke komponente nacionalnog brenda za koje bih volio da također budu uključene, prenosi Poslovni.hr