Pjesme Massima Savića, koji je 23. prosinca prošle godine izgubio herojsku bitku s teškom bolešću, oživjet će kao sjaj u tami. U zagrebačkoj Laubi će 14. studenoga biti koncert njemu u čast, a hitove legendarnog glazbenika pjevat će poznata imena iz Hrvatske i regije. Tim je povodom njegova supruga Eni Kondić dala intervju magazinu Gloria
Imate li omiljenu Massimovu pjesmu?
Nemam, ja sam imala omiljenog umjetnika. Kroz svaku pjesmu koju je Massimo objavio otkako smo postali par, a živjeli smo skupa 33 godine, prolazili smo zajedno. Imamo uspomene na period kad su se pjesme radile, postoje anegdote, određena društva, studija u kojima se snimalo… O svakoj pjesmi bih vam mogla ispričati gdje me takla, kako me takla, što smo tada doživjeli… Drugačije gledam na njegovu umjetnost nego netko sa strane.
Kako je bilo živjeti s takvim umjetnikom?
Ja sam se 33 godine jutrom budila i noću zatvarala oči na izvoru rijeke umjetnosti. I ta me rijeka oplakivala iz dana u dan. Nikad mi nije bilo dosadno. Meni je moj Makso pružio i mir i strepnju, i ljubav i ljutnju… Sve mi je pružio. Ništa ne bih mijenjala, ni sekunde. U 33 godine zajedničkog života imali smo jednu bračnu krizu iz koje smo izišli s jednim znanjem više. A to je bilo najgore što nam se može desiti, da ostanemo jedno bez drugoga. Dok smo zajedno, sve ćemo riješiti. Ja sad živim kaznu Božju, ali živim…
Kako provodite dane?
Ja sam nečija majka, kći, teta, sestra, prijateljica, kuma. Svi ti ljudi me jako vole, paze i strepe. Jer, u početku sam bila potpuno izgubila volju za životom, stvarno jesam. Puno su mi pomogli. Moja kći i njezin dečko žive u Oslu, tamo ću biti za Božić. Brat i nećaci su u Italiji i često s prijateljicom idem k njima. Otac mi je u Zadru pa i tamo provodim vrijeme. Stalno me netko motivira da živim dalje. A kako moj dan izgleda, teško je reći. Može krenuti normalno, nekad prođu i dva-tri dana da stvari budu u nekakvom ritmu, ajmo reći jednostavnog i normalnog, a onda uđem u afekt tuge.
Slušate li Massimovu glazbu, gledate li njegove slike…?
Ne, ne mogu ni slušati pjesme ni gledati slike. Mogu kad radim, da vidim kako će izgledati vizual ili nešto drugo. Dvanaest godina smo imali i boksera, koji je također, nažalost, otišao. Mango je bio obožavan pas. Imam toliko snimaka i filmića, ali me ubija ta konačnost da Massima i Manga više nema, da ih na tom prokletom mobitelu ili kompjutoru gledam, a ne mogu ih dotaknuti i zagrliti.
Preferirate li u teškim trenucima razgovarati s nekim ili biti sami?
Radije sam sama. Svi ljudi koji me okružuju su pametni i emotivni i znaju se ponašati. Kad vide da sam malo previše crna, znaju čak i viknuti. Najgore je kad shvatim da život teče dalje, da je sve na istom mjestu – stablo, list, ptice… – a njega nema.
Je li vam ipak lakše kad znate da ta bol nije samo vaša, da je na neki način dijeli cijela regija?
Zbog regije i ljudi koji su ga voljeli kao umjetnika, ne kao privatnu osobu kao ja, i radim sve ovo. Je li mi to utjeha? Nije, ali otkad sam počela raditi koncert, lakše je. Nešto se događa i vezano je za Massima. Bila sam sretnica, našla sam ljubav života.
U čemu je bila tajna vašeg uspješnog braka?
Prvo, imali smo sreću da smo voljeli iste stvari. Isto smo razmišljali, iste su nas stvari veselile, iste činile tužnima… Ljudi trebaju pričati, trebaju zajedno živjeti život, a mi smo to radili. Ništa nismo krili jedno od drugoga, među nama nije bilo tajni, zajedno smo donosili odluke na dnevnoj bazi. I što ćemo jesti, i što ćemo piti, i što ćemo napraviti u najtežoj životnoj situaciji. Sve smo radili zajedno. Tako smo se i voljeli, i ljutili jedno na drugo. Apsolutna je sreća naići na takvu osobu, a onda je kroz vrijeme to samo raslo.
Kako ste najradije provodili zajedničko vrijeme?
Mi smo bili zatvoreni ljudi, naša dnevna nagrada bila je završiti sve što treba i ostati doma sami. Mirna je s devetnaest godina otišla živjeti u svoj stan i osnovala svoju socijalnu sredinu u kojoj se izborila, a bori se i danas. Završila je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, bila je radijska i TV voditeljica, a sada se u Oslu bavi marketingom. Njezin dečko Igor je arhitekt koji je prešao u IT sektor. Nisam bila zadovoljna što su promijenili zanimanja, ali su me demantirali. Moje dijete me mnogo puta u životu demantiralo i sretna sam zbog toga. Lijepo im je i žive dobro u sređenoj zemlji.