Ruski predsjednik Vladimir Putin u mnogo čemu je bio u krivu kada je odlučio pokrenuti invaziju na Ukrajinu. Primjerice, precijenio je i preuveličao moć svoje vojske te podcijenio moć ukrajinskog nacionalizma i sposobnost njegovih oružanih snaga – unatoč tome što su nadjačane – da obrane svoju domovinu.
Čini se da je krivo procijenio i jedinstvo Zapada, brzinu kojom su NATO i saveznici priskočili u pomoć Ukrajini te spremnost i sposobnost zemalja koje su se oslanjale velikim dijelom na ruske energente da nametnu sankcije Rusiji i prestanu biti ovisne o Moskvi u energetskom smislu. Također, možda je precijenio spremnost Kine da ga podrži – naime, Peking sada kupuje puno ruske nafte i plina, ali Moskvi ne daje glasnu diplomatsku potporu u vezi Ukrajine niti pruža vrijednu vojnu pomoć.
Ako se sve te pogreške pobroje, rezultat je odluka s negativnim posljedicama za Rusiju, koja će se osjećati dugo nakon što Putin ode s političke i povijesne pozornice. Kako god rat završio, Rusija će biti slabija i manje utjecajna nego što bi bila da je odabrala drugačiji put, navodi u svojoj analizi za Foreign Policy Stephen M. Walt, kolumnist publikacacije i profesor međunarodnih odnosa u istraživačkom centru Belfer Sveučilišta Harvard.
No, ako bi, kako navodi autor, bili iskreni prema sebi – a biti nemilosrdno iskren ključno je u ratno vrijeme – trebali bismo priznati da je ruski predsjednik neke stvari ipak napravio kako treba. Niti jedna od tih stvari ne opravdava njegovu odluku da započne rat ili način na koji ga je Rusija vodila i još uvijek vodi, već samo identificiraju aspekte sukoba u kojima su se njegove prosudbe do sada potvrdile. Ignorirati te elemente značilo bi činiti iste pogreške kao i on – podcijeniti protivnika i pogrešno tumačiti ključne elemente situacije.
U čemu je sve bio u pravu
Administracija američkog predsjednika Joea Bidena nadala se da će prijetnja “sankcijama bez presedana” odvratiti Putina od invazije, a potom su se nadali da će nametanje tih sankcija ugušiti njegov ratni stroj, izazvati nezadovoljstvo naroda i prisiliti ga da promijeni smjer politike.
Putin je započeo rat uvjeren da Rusija može izdržati bilo kakve sankcije koje bi joj Zapad mogao nametnuti, a to se do sada i dokazalo. Još uvijek ima dovoljno potreba za ruskim sirovinama, uključujući i energente, kako bi se gospodarstvo zemlje nastavilo održavati uz tek blagi pad BDP-a. Doduše, dugoročne posljedice po Rusiju mogle bi biti puno teže, no Putin je bio u pravu kad je pretpostavio da same sankcije još dugo vremena neće biti ono što će odrediti ishod sukoba.
Također, kako se navodi, Putin je ispravno procijenio da će ruski narod tolerirati visoke troškove i da vojni neuspjesi neće dovesti do njegovog svrgavanja s vlasti. Možda jest započeo rat nadajući se da će on biti brz i jeftin, ali njegova odluka da i nakon početnih neuspjeha ide dalje u istom smjeru – te čak da mobilizira rezerviste i nastavi borbu – odražavala je njegovo uvjerenje da će se većina ruskog naroda složiti s njegovom odlukom i da može suzbiti svako neslaganje koja bi se pojavilo.
Mobilizacija dodatnih vojnika prema standardima zapadnog promatrača mogla bi se činiti kaotičnom, no Moskva je uspjela zadržati velike snage na terenu unatoč golemim gubicima i bez ugrožavanja Putinove moći. To bi se, dakako, navodi autor, moglo promijeniti, ali do sada se pokazalo da je bio u pravu i po ovom pitanju.
Kao treću stvar u kojoj je ruski predsjednik bio u pravu, Walt navodi kako je Putin shvatio da će druge države slijediti svoje interese te da on neće biti univerzalno osuđen zbog svojih postupaka.
Europa, SAD i još neki akteri su oštro i snažno reagirali na to, no ključne zemlje globalnog juga i neke druge važne i utjecajne države, poput Saudijske Arabije i Izraela, nisu. Rat svakako nije pomogao globalnom imidžu Rusije – kao što su to i pokazali brojni glasovi koji su osudili ruski rat u Općoj skupštini UN-a – ali je opipljivije, značajnije protivljenje ipak bilo ograničeno na tek dio svjetskih nacija.
A kao najvažnije, Putin je shvatio da je sudbina Ukrajine važnija Rusiji nego Zapadu. Autor napominje da, naravno, Rusiji to nipošto nije važnije nego Ukrajincima, koji trpe goleme žrtve dok brane svoju zemlju, ali ističe da Putin ima prednost u odnosu na glavne pristaše Ukrajine kada je u pitanju spremnost da se snose troškovi i riskira. Tu prednost, kako se navodi, ima ne zato što su zapadni čelnici slabi, malodušni ili plašljivi, već zato što je političko svrstavanje neke velike zemlje u ruskom susjedstvu uvijek bilo važnije za Moskvu nego što bi bilo važno ljudima koji su daleko od tih područja, a posebno pojedincima koji žive u bogatoj i sigurnoj zemlji s druge strane Atlantskog oceana.
Ova temeljna asimetrija interesa i motivacije je razlog zašto su Sjedinjene Države, Njemačka i veliki dio članica NATO-a tako pažljivo podešavale svoje odgovore i zašto je američki predsjednik Joe Biden od samog početka isključio mogućnost slanja američkih snaga. Shvatio je – ispravno, kako navodi autor – da bi Putin mogao pomisliti da je sudbina Ukrajine vrijedna slanja nekoliko stotina tisuća vojnika da se bore i možda poginu, ali Amerikanci ne bi i ne bi se osjećali isto kad je u pitanju slanje svojih sinova i kćeri da se suprotstave Rusima.
Tijek 21. stoljeća ovisi o drugim stvarima, ne Ukrajini
Možda bi se isplatilo poslati milijarde dolara pomoći Ukrajincima da obrane svoju zemlju, ali taj cilj nije bio dovoljno važan SAD-u da izlože vlastite vojnike opasnosti ili da izazovu značajni rizik nuklearnog rata. S obzirom na ovu asimetriju motivacije, SAD pokušavaju zaustaviti Rusiju bez izravnog uplitanja vlastitih oružanih snaga. Još se ne zna, ističe autor, hoće li ovaj pristup funkcionirati i dati željeni rezultat.
