Nedavno završeni bojkot protiv visokih cijena pokazao je svu krhkost ekonomskih odnosa u modernom kapitalizmu tvrdi Radnička fronta. No, i prije nego što su posljednji prosvjednici odložili transparente, javili su se ekonomski “stručnjaci” koji su požurili objasniti zašto je takav bojkot pogrešan, opasan i štetan. Argumenti su već poznati: moguća recesija, otpuštanja i nestabilnost tržišta. No, Radnička fronta i njezina predsjednica Katarina Peović smatraju da se iza tih upozorenja krije samo još jedna obrana interesa kapitala.
Performativni prosvjedi i kapitalizam
Kapitalizam voli prosvjede – ali samo one koji ne ugrožavaju njegovo funkcioniranje. Kada prosvjedi završe bez stvarnih promjena, sistem može nastaviti po starom. Bojkot cijena, međutim, stavio je u pitanje ključni aspekt kapitalističkog sustava: potrošnju. “Ne trošiti” u ekonomiji koja ovisi o neprekidnoj kupnji i rastu, predstavlja ozbiljan izazov. Upravo zbog toga je ovaj bojkot naišao na žestoku reakciju ekonomskih analitičara i poslovnih krugova.
Kako ekonomski modeli (ne) rade u korist radnika
Jedan od glavnih argumenata protiv bojkota, tvrdi Radnička fronta, bio je da bi mogao dovesti do otpuštanja radnika. Prema zagovornicima slobodnog tržišta, trgovački lanci ne bi imali izbora nego smanjiti broj zaposlenih ako potrošačka potražnja opadne. No, Radnička fronta smatra da je to zamjena teza. Radnici su srce svakog posla, neovisno o tome radi li se o malim obrtnicima ili velikim korporacijama. Bez njih, ne postoji ekonomska aktivnost, ni proizvodnja ni prodaja.
Tvrdnja da radnici trebaju biti zahvalni što imaju posao, umjesto da poslodavci budu zahvalni što imaju radnike, pokazuje koliko je mit o “tržišnoj ravnoteži” duboko ukorijenjen. U stvarnosti, poslodavci maksimiziraju profit ne vodeći računa o radničkim pravima, nego o vlastitoj dobiti. Stoga je svaka inicijativa koja pritišće kapital, a ne radnike, više nego dobrodošla.
Tko doista gubi ako cijene padnu?
Kritičari tvrde da sniženje cijena proizvoda negativno utječe na trgovačke lance i prouzročuje ekonomsku nestabilnost. No, tko uistinu gubi? Veliki lanci ne bi smanjivali cijene da nemaju i dalje visoke marže. Sniženje cijena zapravo ide u korist radnicima i nižem sloju društva koji sada može priuštiti više osnovnih potrepština.
Radnici koji su prisiljeni raditi za minimalac, nerijetko u nehumanim uvjetima i pod velikim pritiskom, najviše dobivaju od ovakvih promjena. Ako uspiju izboriti niže cijene, to direktno utječe na njihovu kupovnu moć i kvalitetu života.
Mit o održivosti “slobodnog tržišta”
Slobodno tržište, koje bi se prema liberalnim ekonomskim teoretičarima trebalo regulirati samo od sebe, pokazuje sve više svojih nedostataka kažu iz Radničke fronte. Umjesto balansiranog sustava u kojem su radnici i poslodavci ravnopravni akteri, stvara se ekonomija u kojoj profit ide na štetu većine. Tako se opravdava visoke cijene, niske plaće i nesigurnost rada.
Radnička fronta naglašava da je borba za pravedniju ekonomiju dugotrajan proces koji neće završiti jednim bojkotom. No, on je važan korak prema osvještavanju radnika i potrošača o njihovoj stvarnoj moći u ekonomiji.
Rasprava oko bojkota visokih cijena nije samo ekonomsko pitanje, već i političko. Kapitalizam nas uči da potrošnja održava sustav, ali ne spominje tko zapravo plaća cijenu te “održivosti”. Radnici nisu samo pasivni promatrači ekonomije, već njezini stvarni pokretači. Stoga, kada im se nudi rješenje u obliku bojkota, to nije napad na radna mjesta, već pritisak na one koji profitiraju na nejednakostima zaključuju iz Radničke fronte.
