Na današnji dan, 16. travnja 1939. godine, u Splitu je rođen Boris Dvornik – jedan od najvoljenijih i najsvestranijih glumaca u povijesti hrvatskog kazališta i filma. Njegov talent, šarm i osebujna energija obilježili su više desetljeća domaće kulturne scene, a u srcima publike ostao je zapamćen kao karizmatičan splitski momak, vrhunski komičar, ali i ozbiljan dramski glumac s impresivnim opusom.
Početak jedne sjajne karijere
Boris Dvornik od malih je nogu pokazivao interes za glumu. Iako je isprva pohađao Pomorsku školu, umjetnost ga je neodoljivo privlačila pa je ubrzo upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je s iznimnim uspjehom, a već kao student privukao je pozornost publike i kritike.
Njegov filmski debi dogodio se 1960. godine u filmu “Deveti krug” Franca Štiglica, koji se bavio teškom temom Holokausta. Dvornik je ulogom Rikija pokazao iznimnu emocionalnu dubinu i glumačku zrelost, unatoč mladosti i neiskustvu. Film je nominiran za Oscara, a Dvornikovo ime našlo se među najperspektivnijim mladim glumcima tadašnje Jugoslavije.
Zvijezda velikog i malog ekrana
Uslijedile su brojne filmske i televizijske uloge, među kojima se posebno ističe lik Roka Prča iz kultne serije “Naše malo misto” (1970.), u režiji Daniela Marušića i scenariju Miljenka Smoje. Uloga simpatičnog električara iz dalmatinskog gradića učvrstila je njegov status miljenika publike. Roko i njegov nerazdvojni prijatelj Luigi (kojeg je utjelovio Ljubo Kapor) postali su simboli jednog vremena, duha Mediterana i neprolaznog humora.
Kroz sedamdesete i osamdesete, Dvornik se etablirao kao vodeći filmski glumac. Glumio je u nizu filmova: “Kad čuješ zvona”, “Lisice”, “Bitka na Neretvi”, “Prva ljubav”, “Živjeti od ljubavi”, “Servantes iz malog mista” i mnogim drugima. Njegova sposobnost da jednako uvjerljivo igra i komične i tragične uloge bila je rijetkost, a kolege su ga hvalile zbog spontanosti, neposrednosti i urođene glumačke intuicije.
Kazalište – ljubav koja ne blijedi
Iako je bio popularan na filmu i televiziji, Boris Dvornik nije zanemarivao kazalište. Dugi niz godina bio je član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, gdje je tumačio brojne uloge iz domaćeg i svjetskog dramskog repertoara. Njegov glas, pokret i scenska prisutnost činili su ga magnetom za publiku, a mnogi se s nostalgijom prisjećaju njegovih interpretacija u djelima kao što su “Hamlet”, “Ujak Vanja”, “Gospoda Glembajevi”, kao i brojnih komedija i pučkih igrokaza.
Privatni život i politički izlet
Boris Dvornik bio je i poznat po svom privatnom životu – obiteljski čovjek, otac dvoje djece, među kojima je i poznati glazbenik Dino Dvornik. Otac i sin često su javnosti nudili zanimljiv kontrast – Boris kao oličenje tradicije i kazališta, a Dino kao buntovni glazbeni inovator. Ipak, njihova međusobna ljubav i podrška bila je očita.
Devedesetih se nakratko okušao i u politici. Godine 1992. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru na listi HDZ-a, no vrlo brzo se razočarao u politički život i povukao iz Sabora, priznavši da politika nije njegov svijet.
Posljednje godine i ostavština
Zdravstveni problemi, osobne tragedije i borba s alkoholizmom obilježili su posljednje godine njegova života. Ipak, do samog kraja ostao je figura koju je javnost voljela, s kojom se mogla poistovjetiti i koju nije zaboravila.
Boris Dvornik preminuo je 24. ožujka 2008. godine u 69. godini života. Otišao je tiho, ali iza sebe ostavio golemo umjetničko nasljeđe – više od 40 filmskih uloga, nebrojene kazališne nastupe i televizijske uspjehe koji se i danas gledaju s jednakim oduševljenjem.
Lik koji živi i dalje
Dvornik je bio nešto više od glumca – bio je simbol jednog vremena, glas juga, mediteranski temperament pretočen u umjetnost. Njegova sposobnost da nasmije, ganne, ali i natjera na razmišljanje čini ga jednim od onih umjetnika čiji rad i dalje odjekuje.
Na današnji dan prisjećamo se njegova rođenja, slaveći ne samo njegov život nego i neizbrisiv trag koji je ostavio u hrvatskoj kulturi. Boris Dvornik nije bio savršen, ali je bio autentičan – baš onakav kakvog publika pamti i voli.