Sa 26 dobila je organ tragično preminule djevojčice, a uskoro će roditi kćer koja će nositi njeno ime

AutorNova.rs

Glavni razlog zbog kojeg je Ivana Joksić (32) iz Beograda, prije šest godina bila upisana na listu čekanja za novu jetru, je njena želja da jednog dana postane majka, što ne bi bilo moguće da nije uspješno prošla transplantaciju. Ivanini snovi uskoro će postati stvarnost, jer i pored lijekova koje doživotno mora piti, uz sve strahove i strepnje, poslije mnogo suza i bola, ona je danas u sedmom mjesecu trudnoće, a ukoliko rodi kćerku, za Nova.rs ponosno kaže kako će joj dati ime Sofija, po tragično preminuloj petnaestogodišnjoj devojčici, čiju je jetru dobila 2018. godine.

Do prije pet godina, Ivana je imala povremene probleme sa jetrom, a onda je pred ljeto 2018. – požutjela.

“Moja koža promjenila je boju, bila sam potpuno žuta. Tada sam znala da je u pitanju nešto ozbiljno. Parametri koji pokazuju stanje jetre nisu bili kako treba, zbog čega sam otišla na pregled u Univerzitetski klinički centar Srbije (UKCS), vjerujući da ću dobiti neku terpiju i to je sve. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ubrzo biti na listi za transplantaciju organa. Doktorka u Kliničkom mi ništa nije govorila, samo me je upućivala na razne analize, pa sam otišla u drugu ustanovu, da pitam za mišljenje. Tamo mi je liječnik direktno priopćio da mi je potrebna transplantacija ukoliko želim normalno živjeti i jednog dana postati majka”, počinje svoju priču za Nova.rs Ivana, koja je danas u sedmom mjesecu trudnoće.

Pripreme za transplantaciju

Hospitalizirna je u kolovozu.

“Ostala sam neko vrijeme u bolnici, na isptivanjima, a moja doktorica i dalje nije spominjala transplantaciju, dok jednog jutra nisam pogledala u svoj karton i vidjela da moram proći kroz desetine pregleda, koji se rade kandidatima za transplantaciju jetre. Tada mi je i ona rekla teške vjesti i stavila me na listu čekanja kao prioritet. Ispostavilo se da sam imala promjenu na jetri, koja je mogla biti kancerogena, a u tom slučaju ne bih ni mogla dobiti novi organ”.

Ispitivanja su trajala tjednima, a kada je izašla iz bolnice, Ivana se razboljela.

“Imala sam neki težak oblik virusa, nisam mogla ustati iz kreveta, osjetila sam kao da se gasim. Trudila sam se da to ne vide moji roditelji, ni tadašnji momak, a sadašnji suprug, ali me je lomilo sa svih strana. Onda sam od našeg obiteljskog liječnika dobila neki lijek i oporavila se. Otišla sam podignuti još lijekova 6. studenog, kada su mi priopćili da me je firma u kojoj sam radila, odjavila i ukinula zdravstveno osiguranje”.

To je bila kap koja je prelila čašu, sjeća se Ivana.

“Tada sam pukla. Plakala sam kao nikada ranije, sve je izašlo iz mene. Do tada sam se suzdržavala zbog obitelji i momka, ali više nisam mogla izdržati. Pomislila sam kako ću godinama čekati organ, biti će mi sve teže živjeti, neći imati djecu, a sad još nemam ni osiguranje da kupim lijekove. Sećam se kako je majka tada došla do mene i bukvalno me protresla, spustila na zemlju i rekla da odem na Biro i rešim to sa knjižicom”.

Poziv koji spašava život

Dok je na šalteru čekala red, zazvonio je telefon.

“Nisam se javila jer sam bila u gužvi, a i bio je nepoznat broj. Kada sam sve završila, okrenula sam ga. Bio je to poziv koji tisuće ljudi čeka godinama, a ja sam eto, samo tri tjedna. Javila se doktorica koja mi je rekla da se  pojavio organ koji mi po svim parametrima odgovara. Posle toga je ništa nisam čula od uzbuđenja, pa mi je više puta ponovila gdje da dođem, kada, i što da kažem”.

Ivana je ubrzo stigla u Klinički centar, a sa njom su čekala još dva kandidata.

“Nismo progovorili ni riječ. Bila sam najmlađa među njima. Imala sam tada 26 godina. Bila je sa mnom jedna žena koja je imala 50 i čovjek iz Niša sa 60 godina. Pozvani smo po krvnoj grupi i stupnju hitnosti. Saznala sam da sam pozvana kao rezerva. Osim tog žutila, izgledala sam dobro, pokretno i vitalno, ali sam unutra bila katastrofa. Ta žena je trebala primiti organ, ali je imala brojne kontraindikacije i doktorka je rekla da sam tada ušla kao ‘rezerva sa klupe i odigrala utakmicu života’”, priča Ivana, koja je danas ponosna članica Udruženja “Zajedno za novi život”.

Ističe da je imala osjećaj da će baš ona otići u salu.

“Uzimala nam je anamnezu, pogledala me je i namignula mi. U tom trenutku znala sam da je to moja noć. Kada su mi priopćili da idem u salu, nisam mogla se mogla radovati jer sam bila svjesna da se dvoje ljudi vraća kući sa bolesnim organom u sebi. U kafiću pored Kliničkog, sjedila je moja obitelj, a za stolovima pored njihovog obitelji ovo dvoje ljudi i svi su čekali da vide tko je prošao. To su jezive scene i jako teški momenti”, priča ova mlada ekonomistkinja.

Ivana je otišla u salu, pustili su joj pjesmu po želji, kako bi se opustila i što prije zaspala.

“Ujutru sam se probudila i sve je bilo kako treba. Samo 10 dana kasnije bila sam kod kuće. Šok me držao neko vrijeme, jer sam bila ubjeđena da ću čekati mesecima, pa i godinama, jer je u Srbiji rijetkost dobiti organ poslije nekoliko tjedna. Bila sam spremna sakupljati novac, da idem u inozemstvo po novi organ, ali moja doktorica nije bila za to, već me je savjetovala da budem strpljiva i isplatilo se”, priča Ivana, koja će do kraja života piti imunosupresivnu terapiju, kako bi organ u njenom tjelu ostao funkcionalan.

Sa obolelom jetrom, Ivana nikada ne bi mogla postati majka, a poslije transplantacije su uspješne trudnoće i porođaji također ravni malom čudu.

Spremno ime za kćerku

“Jedan od glavnih razloga za transplantaciju bio je što sam željela postati majka, jer mi je rečeno ukoliko ne dobijem novi organ, u stanju u kojem sam bila ranije, ne bih preživjela trudnoću. Porođaj je uvjek rizik, ali sada sam vitalna, čuvam se i dobro se osećam, iako je strah uvjek prisutan. Prije nego što sam zatrudnila rekla sam liječnicima da planiram djete i onda sam uz njihove savjete izbacila sve lijekove, osim jednog koji moram uzimati. Doktoru, koji mi vodi trudnoću, sam prva trudnica koja je prošla kroz transplantaciju, pa je vrlo obazriv, ali verujem kako će sve biti u redu, iako još nismo razgovarali o porođaju, je li će biti prirodnim putem ili na carski rez. Imala sam prilikom transplantacije operaciju na abdomenu, pa bi sa carskim bila druga, tako da postoji mogućnost da bude i prirodno”, sa osmjehom priča Ivana.

Od doktora je Ivana saznala da nosi devojčicu, a ime za malu princezu spremno je već godinama unazad.

“Poslije operacije je prošlo neko vreme, a onda su me pozvale majka i sestra djevojčice koja je bila moja donor, tačnije čiju sam jetru dobila 2018. Zvala se Sofija i preminula je nažalost sa samo 15 godina, nakon što je popila ekstazi koji je otišao na mozak. Od tog dana u kontaktu sam sa njenom obitelji, a čim sam saznala da sam trudna, odmah sam im javila. Rekla sam im tada, ukoliko bude devojčica zvati će se naravno Sofija. To smo moj muž, koji je u vreme transplantacije bio moj momak, i ja, dogovorili još tada, jer živa sam danas samo zahvaljujući njoj”, naglašava Ivana.

Podsjetimo, u Srbiji čak 2.000 pacijenata čeka novi, zdrav organ, kao jedini lijek, a statistika o broju preminulih građana koji nisu dočekali transplantaciju, u Srbiji ne postoji.

AutorNova.rs

NAJNOVIJE