Napušteni prostori, stari ormari, stari televizori, vlaga koja se širi zidovima i prekriva unutarnje prostorije – tako danas izgleda unutrašnjost tzv. hotela za samce “Sahara” u zagrebačkom naselju Voltino. Nekoć simbol modernog pristupa stambenom zbrinjavanju mladih radnika, zgrada na adresi Voltino 2 i 4 sada je tek sablasni podsjetnik na prošlost, ali i ogledalo urbanističkog i institucionalnog nemara.
Zgrada je sagrađena 1950-ih godina kao dio stambene politike Končara, koji je tada svojim zaposlenicima – prvenstveno samcima – osiguravao privremeni smještaj dok ne ostvare uvjete za vlastiti stan. Tzv. hoteli za samce bili su česti model rješavanja stambenog pitanja mladih radnika u doba socijalizma, a Sahara je bila jedan od boljih primjera takve prakse.
No desetljeća su prošla, i ono što je nekoć bio funkcionalan privremeni dom, danas je devastirani objekt pred potpunim urušavanjem.
Zgrada u upotrebi, ali bez nadzora
Unatoč očitom zapuštenom izgledu, zgrada nije potpuno prazna. U njenom prizemlju danas djeluje jedan kafić te kickboks klub, što pokazuje da prostor ima komercijalnu funkciju, makar djelomičnu. Neposredno pokraj zgrade nalazi se veće sportsko igralište te manje dječje igralište, ali i divlje odlagalište otpada, koje dodatno narušava izgled i sigurnost okolnog prostora. Pogled na stražnji dio zgrade otkriva urušenu fasadu, a tragovi vremena jasno su vidljivi na zidovima.
Danas se ne zna je li još tko živi unutra. To ne čudi – prostorije su u takvom stanju da se čini gotovo nemogućim za stanovanje: urušeni stropovi, neispravna instalacija, vlaga…
Složena vlasnička situacija: tko je odgovoran?
Jedan od glavnih razloga zašto Sahara već desetljećima propada leži u neriješenim vlasničkim odnosima. Prema posjedovnom listu, vlasnik objekta je Hotel Voltino d.o.o. – u stečaju, s adresom u Poljičkoj ulici u Zagrebu. Ta je tvrtka osnovana od strane Heliosa, kojem je nekadašnji vlasnik zgrade, Končar, tijekom ratnih godina dao zgradu kao zalog u zamjenu za financijsku pomoć.
No osim toga, iz zemljišnih knjiga proizlazi da je dio zemljišta na kojem se zgrada nalazi upisan kao javno dobro u općoj uporabi, te pripada Gradu Zagrebu. Takva podijeljena nadležnost – gdje objekt pripada privatnoj tvrtki u stečaju, a okolno zemljište gradu – stvorila je institucionalni vakuum u kojem se već godinama ne zna tko je odgovoran za obnovu, održavanje ili napuštanje objekta.
Zaboravljeni stanari i neuspjeli pokušaji pomoći
Večernji list je 2015. godine donio iscrpnu reportažu o stanju u Sahari i svakodnevici njenih stanara. Tada ih je bilo oko 18, a njih 11 bilo je pred deložacijom temeljem sudskog zaključka. Grad Zagreb, prema navodima, ponudio im je zamjenski smještaj, no dogovor nikada nije postignut.
U vrijeme izvještavanja, dogovore oko zgrade vodio je i Zlatko Horvat, tadašnji savjetnik gradonačelnika Bandića, no pregovori su propali, a i sam Horvat je kasnije priveden zbog afere Agram. Tadašnji predsjednik Gradske skupštine, Darinko Kosor, pokušao je posredovati, ali bez uspjeha.
Kulturološki značaj zgrade – i pitanje budućnosti
Sahara nije samo ruševna zgrada. Ona je svjedok jedne epohe, dio urbanističke memorije Zagreba, a za mnoge i dio osobne povijesti. Njeno propadanje simbolizira šire društvene probleme: zanemarivanje radničke baštine, birokratski zastoj i institucionalnu nezainteresiranost.
Pitanje koje ostaje otvoreno je – što dalje? Hoće li Grad Zagreb i stečajna uprava pronaći zajednički jezik? Hoće li igrališta i okolni sadržaji biti sigurniji i bolje uređeni? I najvažnije – hoće li Sahara ponovno postati prostor dostojan stanovanja ili će zauvijek ostati podsjetnik na urušeni sustav?
S obzirom na predstojeće lokalne izbore, možemo primijetiti da su političke stranke već najavile brojne projekte i planove za izgradnju novih infrastruktura. Iako je lako obećati velike promjene u urbanističkom pejzažu, objekti poput Sahare ostaju zanemareni. Možda bi obnova ovog povijesnog objekta, mogla biti prilika da se pokaže stvarna posvećenost rješavanju starih problema, a ne samo fokusiranje na nove, veće projekte. U kontekstu svih obećanja, trebalo bi se zapitati hoće li zgrade s velikim kulturnim značajem, poput Sahare, biti uključene u planove za budućnost ili će nastaviti biti zanemarene u korist novijih, “modernijih” inicijativa.
Nogometno igralište u Buzinu-simbol institucionalnog sljepila