Sjevernokorejski radnici u Rusiji odvođeni su na gradilišta i u tvornice pod uvjetima koji nalikuju modernom ropstvu: 18-satne smjene, brutalni nadzor i gotovo nikakva plaća. Svjedoci opisuju stravične scene – ugašena svjetla, rad u mraku bez zaštitne opreme, padove s visina i nadzornike koji tuku iscrpljene ljude. U pozadini svega: golemi ruski manjak radne snage i tajni dogovori koji zaobilaze međunarodne zabrane.
Sjevernokorejski radnici u Rusiji pod čeličnim nadzorom
Radnici su, tvrde izbjeglice, dopraćeni ravno s aerodroma na gradilišta, uz naredbu da ne razgovaraju s „vanjskim svijetom“. Žive nagurani u prljave kontejnere ili na betonskim podovima nedovršenih zgrada, gdje prozore zamjenjuju cerade. Nadzor je neumoljiv: agenti državne sigurnosti iz Sjeverne Koreje patroliraju danonoćno, a svako posrtanje kažnjava se batinama i prijetnjom osvetom nad obiteljima koje su ostale kod kuće.
Prema riječima više bjegunaca, prva stvar koju nauče jest šutnja. Druga: ritam preživljavanja – buđenje u šest, rad do duboko u noć, tek nekoliko slobodnih dana godišnje. Oni koji posrnu od iscrpljenosti spavaju stojeći ili se ruše na tlo; nadzornici ih bude šakama. U takvoj atmosferi nestaju i kosti i volja: radnici svjedoče kako se ruke ujutro ne mogu otvoriti, a modrice su svakodnevica.
UN zabrana, trik sa „studentima“ i eksplozija novih dolazaka
Praksa slanja radnika u inozemstvo službeno je stala 2019., kad su Ujedinjeni narodi zabranili korištenje sjevernokorejske radne snage. No statistike pokazuju dramatičan povratak – tisuće ulazaka u posljednjih godinu dana, često pod krinkom „studentskih“ viza. Insajderi tvrde da se time sustavno zaobilazi međunarodna zabrana, dok se radnici razmještaju po megagradilištima, tekstilnim pogonima pa čak i IT sektorima.
Sjevernokorejski radnici u Rusiji viđeni su „posvuda“, tvrde izvori, a planovi idu i dalje: od obnavljanja ratom oštećenih regija do potencijalnog rada na okupiranim teritorijima. U stožerima se hvale „discipliniranim“ i „jeftinim“ timovima, ali ljudi na terenu svjedoče o hladnoći bez grijanja, oštrim vjetrovima koji probijaju kontejnere i ranama koje se liječe bez bolnica, jer je izlazak s lokacije – zabranjen.
Novac ide režimu, radnici dobiju mrvicu – ako išta
Za mnoge, odlazak je izgledao kao karta za spas: bolje plaće, šansa kupiti kuću ili pokrenuti posao. Stvarnost je okrutna. „Lojalnost“ se naplaćuje unaprijed – glavnina zarade odlazi državi, a radnicima se tek na papiru bilježi 100 do 200 dolara mjesečno, koji će navodno dobiti po povratku. Mnogi nikad ne vide taj novac. Usporedbe s radnicima iz srednje Azije dodatno slamaju moral: rade manje, primaju višestruko više, a sjevernokorejske ekipe svi nazivaju „robovima“.
Sjevernokorejski radnici u Rusiji postaju zatvorenici bez rešetaka: sloboda kretanja ne postoji, telefoni su zabranjeni, a kontakt s lokalnim stanovništvom svodi se na podrugljive poglede i podsmijeh. I dok Kremlj dobiva ruke, a Pjongjang devize, ljudske priče pune se strahom, poniženjem i tišinom nad bolnim ozljedama.
Pa ipak, bijeg je moguć. Neki kriomice kupe polovni mobitel, uštede sitni džeparac namijenjen cigaretama, prate karte i noću nestanu. Jedan je radnik, tvrdi izvor, napunio vrećicu smeća stvarima, podmetnuo deku pod plahtu da izgleda kao tijelo, i krenuo tisućama kilometara do odvjetnika koji mu je otvorio put u sigurnost. Cijena? Sve što je imao – i hrabrost da riskira život.
Sjevernokorejski radnici u Rusiji sada su srce tamne trgovine radom koja se hrani ratom, oskudicom i političkim pogodnostima. Dok brojke rastu, raste i pitanje: koliko dugo će svijet gledati u stranu? Pozivi za istrage, strože sankcije i zaštitu žrtava odjekuju sve glasnije, ali bez odlučnih akcija ostat će samo još jedna priča o ljudima pretvorenima u strojeve koji govore – i krv koja pada na beton gradilišta.