Tijela koja se raspadaju na ulicama. Automobili civila pogođeni mecima uz rub ceste. Polovica Lenjinovog lica raznesena sa statue na trgu. Ulice prekrivene šrapnelom. Mještani se skrivaju u skloništu.
Miris smrti u razorenim zgradama.
Ova scena bolno je poznata, ali do sada više Ukrajini, ne Rusiji. No, pogranični grad Sudža napala je Ukrajina prije jedanaest dana, a predsjednik Volodymyr Zelensky je u četvrtak objavio da je pod njihovom kontrolom. Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin započeo svoj rat po izboru prije dvije godine, Rusija nije očekivala da će biti invazirana.
Mirna cesta i prisutnost ukrajinskih snaga
CNN je prešao u Rusiju uz pratnju ukrajinske vojske, pored graničnog prijelaza koji je rastrgan u prvom napadu Ukrajine. S horizontom povremeno narušenim crnim dimom od eksplozija, sama cesta je bila surrealno mirna. S obje strane, mirna polja nekada zaštićena od supersile Hladnog rata koja nije doživjela invaziju od nacista.
Skretanje u Sudžu bilo je označeno velikim pravoslavnim križem, na kojem je pisalo „Bog nas sačuvaj i zaštiti“. Metar dalje nalazila se olupina dvaju tenkova i druge oklopne opreme iz intenzivnih borbi dan ranije.
Ulice grada bile su većinom prazne, ali su odzvanjale olujom koja je bjesnila oko njih. Pucnji iz malog oružja i izlazna artiljerija prekidali su tišinu, ali izdaleka.
Ukrajinski vojni službenici voze oklopno vozilo blizu ruske granice u regiji Sumy, Ukrajina, u srijedu.
Stanje u skloništima i nadanja za mir
Na ulazu u sklonište bio je Stanislav, koji je pomilovao svoju sijedu bradu kad je upitan kako je život. „Pogledajte, ovo nije život. To je preživljavanje. To nije život.“
U mračnim, vlažnim podrumskim prostorijama bili su bolesni, izolirani i zbunjeni. Jedna starija žena, još u perici i svijetlo crvenoj ljetnoj haljini, lagano se ljuljala dok je izgovarala: „A sada ne znam kako će završiti. Bar primirje da možemo živjeti u miru. Ne trebamo ništa. Ovo je moja štaka, ne mogu hodati. Veoma je teško.“ Muhe su zujale oko njenog lica, u vlažnoj tami.
U sljedećoj sobi, svjetlo je treperilo na obitelji od šest članova. Muškarac je rekao: „Tjedan dana. Nema vijesti. Ne znamo što se događa oko nas.“ Njegov sin je sjedio tiho pored njega, bijelog lica, kamenog izraza.
Na kraju hodnika, razgovarajući s jednim od naših ukrajinskih vodiča, bio je Yefimov, koji je rekao da ima oko 90 godina. Njegova kćerka, nećakinja i unuci su u braku s Ukrajincima i žive u Ukrajini, ali ih ne može kontaktirati.
„U Ukrajinu,“ rekao je, kad je upitan kamo želi pobjeći. „Vi ste prvi koji to spominjete. Ljudi su govorili o tome, ali vi ste prvi koji ste došli.“ Ideja o evakuaciji bila bi teška za mnoge ovdje u mirnodopskim vremenima.
Na ulici vani je Nina, 74, koja traži svoje lijekove. Trgovine su uništene, a ljekarne zatvorene. Inzistira da ne želi otići, s istim strastvenim branjenjem svog prava na život na mjestu gdje je uvijek živjela, kao i mnoge ukrajinske žene njezinih godina, u sličnim ranjenim gradovima.
„Da sam htjela, otišla bih. Zašto bih napustila mjesto gdje sam živjela 50 godina? Moja kći i majka su na groblju, a moj sin je rođen (ovdje), moji unuci… Živim na svojoj zemlji. Ne znam gdje živim. Ne znam čija je ovo zemlja, ništa ne razumijem.“
Nije jasno kako i gdje završava ovaj brzi, uspješan i iznenađujući napad, ili kada će ruske snage stići. No, bit će prekasno za ispraviti još jedan udarac u ruski ponos otkako je započela invaziju koja je trebala trajati samo nekoliko dana u veljači 2022.
