Najnoviji diplomatski pomaci između Washingtona i Teherana pokrenuli su pitanje koje se teško može zaobići: ako je na kraju ipak bilo potrebno sjesti za stol, što je rat trebao postići? Sporazum SAD-a i Irana zato se ne promatra samo kao tehnički dogovor, nego i kao politički test za sve strane uključene u krizu.
Sporazum SAD-a i Irana i granice pritiska
Iran se pokazao drukčijim od država u kojima se vlast brzo urušila nakon udara izvana. Iako je režim u Teheranu duboko represivan i opterećen korupcijom, njegova stabilnost ne počiva samo na sili. Ona se oslanja na ideologiju, vjersku legitimaciju, sigurnosnu doktrinu i narativ opstanka koji se gradio desetljećima.
Posebno važnu ulogu ima kolektivno sjećanje na razorni sukob s Irakom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Taj rat oblikovao je iranski pogled na okruženje, neprijatelje i žrtvu. Više o tom povijesnom razdoblju može se pronaći na stranici o Iransko-iračkom ratu.
Zašto se Teheran nije raspao pod pritiskom
Procjene da bi vojni pritisak mogao brzo slomiti iranski sustav pokazale su se prejednostavnima. Vlast u Iranu ima snažne sigurnosne strukture, ali i duboko ukorijenjen osjećaj opsade. Upravo taj osjećaj režim koristi kako bi unutarnju represiju prikazao kao obranu države, a otpor Zapadu kao pitanje nacionalnog opstanka.
Sporazum SAD-a i Irana zato nosi i neugodnu poruku za zagovornike eskalacije. Ako se režim nije slomio, ako su civilni rizici porasli, a pregovori se vratili u središte politike, tada se mora objasniti koje su stvarne koristi ostvarene uporabom sile ili prijetnjom sile.
Diplomacija nakon sukoba
Dogovor ne znači nužno povjerenje. Washington i Teheran i dalje imaju suprotstavljene interese, osobito oko nuklearnog programa, regionalnog utjecaja i sigurnosti saveznika na Bliskom istoku. Ipak, činjenica da obje strane traže okvir za smirivanje napetosti pokazuje da ni jedna ne može lako nametnuti potpuno rješenje.
Za američku politiku ključno je pitanje vjerodostojnosti. Ako je cilj bio promijeniti ponašanje Irana, tada treba mjeriti je li Sporazum SAD-a i Irana doista ograničio rizike. Ako je cilj bio promjena režima, onda ishod pokazuje koliko je takva zamisao bila udaljena od stvarnosti.
Iranski režim između represije i opstanka
Unutar Irana ostaje duboko nezadovoljstvo. Prosvjedi, nasilno gušenje pobuna i ekonomske teškoće pokazuju da režim nema širok društveni mir. No nezadovoljstvo samo po sebi ne znači skori pad vlasti, osobito kada sigurnosni aparat djeluje odlučno, a oporba nema jedinstvenu organizacijsku snagu.
Sporazum SAD-a i Irana mogao bi otvoriti prostor za smanjenje napetosti, ali i učvrstiti režim ako ga vlast prikaže kao dokaz vlastite izdržljivosti. U tome leži politička dvojba: pregovori mogu spriječiti širi rat, no istodobno ne moraju donijeti promjene koje priželjkuju iranski građani.
Ključno pitanje ostaje bez lakog odgovora
Najvažnija posljedica sadašnjeg trenutka jest povratak rasprave o smislu rata. Kada sukob završi dogovorom, javnost s pravom traži objašnjenje cijene, ciljeva i posljedica. Sporazum SAD-a i Irana zato nije kraj rasprave, nego početak ozbiljnijeg preispitivanja odluka koje su dovele regiju do ruba šireg sukoba.
Više:
Luka Vušković pred velikom odlukom Tottenhama nakon ispita protiv Engleske
Pregovori o tome kako iranski nuklearni program mijenja ravnotežu snaga
Harry Kane izjednačio Linekerov rekord i dobio najveću pohvalu
