“Stotinu hiljada Hrvata u Zagrebu klanja srpskoj pevačici, a domoljubni doajen po svojih petnaest hiljada mora u Frankfurt”

“Stotinu hiljada Hrvata u Zagrebu klanja srpskoj pevačici za koju je ostatak Hrvatske prvi put u životu čuo tek kad je rasprodala pet Arena zaredom, dok se domoljubni doajen za to vrijeme u sesvetskom klubiću klanja ražalovanom oligarhu, pa po svojih petnaest hiljada Hrvata mora u Frankfurt na Majni”

Te riječi otele su se iz stegnutog grla Miroslava Škore nakon veličanstvenog koncerta “Hrvatska noć”, na kojemu je pred gotovo petnaest hiljada ljudi u prepunoj, cijelu godinu dana ranije rasprodanoj velikoj dvorani, nastupila gotovo cjelokupna prva liga slavne hrvatske zabavne glazbe i još slavnije domoljubne – od rečenoga Škore i njegova kuma Mate Bulića, preko Prljavog kazališta, Crvene jabuke i Zlatnih dukata, sve do Mladena Grdovića, Zlatka Pejakovića, Jelene Rozge, Petra Graše, Siniše Vuce i Joška Čaglja rečenoga Popularnog Jole – i na kojemu se kao poseban gost Škori i hrvatskim vitezovima na bini poput Brace sa Srebrenjaka pridružio i srebreni iz Rusije, sam izbornik hrvatske nogometne reprezentacije i katolički karizmatik Zlatko Dalić.

Piše: Boris Dežulović/N1 Hrvatska

Koji je onda, razumije se, pozvao okupljene “da uz vašu pomoć i pomoć svih Hrvata u svijetu, te uz Božju pomoć, opet napravimo ponosnim hrvatski narod, hrvatske ljude i hrvatsku državu”.

Tradicionalna, već trinaesta veličanstvena “Hrvatska noć” 9. prosinca nije tako planirana, ali je tako ispala: kao dostojni hrvatski odgovor na agresiju srpskog turbofolka i već sad povijesni trijumf Aleksandre Prijović, koja je pet dana zaredom rasprodala zagrebačku Arenu i privela na hodočašće stotinjak hiljada Hrvata, usred Zagreba kao svoje goste dovevši na pozornicu gotovo cjelokupnu prvu ligu slavnog srpskog turbofolka – od Saše i Dejana Matića, preko Dejana Kostića, Željka Samardžića i Ace Pejovića, sve do Milice Todorović, Maye Berović, Tee Tairović i Nataše Bekvalac – pa kao posebne gošće pozvavši na binu i Jelenu Rozgu i samu svekrvu Fahretu Jahić rečenu Lepu Brenu.

      Samo dva-tri dana kasnije, kao odgovor je stigla, eto, i trijumfalna “Hrvatska noć”, a Škoro – još vreo od dojmova – reporteru Slobodne Dalmacije dao je nakon koncerta kratki intervju, neizbježno se osvrnuvši i na upravo završenu trijumfalnu zagrebačku turneju Aleksandre Prijović. “Što je tome razlog mogli bismo sjesti, pa na tu temu fenomenološki razgovarati”, učeno je doktor ekonomskih znanosti Miroslav Škoro ponudio temu za hrvatske vitezove okruglog stola, pa hrvatskoj estradi ponudio gotovo rješenje: “Ono što se meni čini je da mi moramo više raditi, moramo pisati pjesme i moliti se Bogu da to postane, na neki način, trend.”

      Sad to izgleda tako jednostavno. Pisati pjesme i moliti se Bogu da to postane trend. Kako se to nitko prije Škore nije sjetio? Ako, naime, pomaže Hrvatskoj – da “uz Božju pomoć opet napravimo ponosnim hrvatski narod, hrvatske ljude i hrvatsku državu” – trebalo bi funkcionirati i za hrvatsku glazbu.

      Ukoliko vam je pak hrvatski trubadur pri tom zazvučao mrvu malodušno za nekoga tko je upravo pjevao u veličanstvenoj atmosferi rasprodane prepune dvorane, pred petnaest hiljada razuzdanih domoljuba što su u dresovima Vatrenih i crnim HOS-ovim majicama mahali hrvatskim zastavama, to je zato što sam vam zaboravio reći: baš kao i prethodnih dvanaest, i ova, trinaesta po redu “Hrvatska noć” održana je, naime, u Süwag Energie Areni u – Frankfurtu.

      A rezignirani Miroslav Škoro stegnutoga je grla svoj kratki intervju za Slobodnu Dalmaciju zaključio onda najboljom i najtočnijom ikad izgovorenom tezom o Hrvatskoj, Hrvatima i hrvatskoj muzici, pardon glazbi. “Pitanje je kako bi gospođa Prijović prošla večeras ovdje, u Frankfurtu”, ponudio je Škoro jednu, kako ono, “temu za fenomenološki razgovor”, završivši već sad besmrtnom rečenicom: “Znači, svatko ima publiku na svojemu mjestu.”

      Idemo po redu. Kako bi dakle “gospođa Prijović prošla večeras ovdje, u Frankfurtu”? Ja ću vam reći kako bi prošla. Prije petnaestak godina, istoga su dana u Frankfurtu na Majni svoje koncerte imali hrvatska zvijezda Marko Perković Thompson i američka ikona Bob Dylan, a zagrebački tabloid Arena objavio je kako je Thompsonu na koncert u Ballsporthalleu došlo dvanaest tisuća ljudi i još nekoliko tisuća pred dvoranom, dok su Dylanu u susjednu Jahrhunderthalle došle jedva dvije tisuće, zbog čega su organizatori Thompsonova koncerta višak publike preusmjeravali na Dylanov koncert. Arena je mrtva ozbiljna uvjeravala čitatelje kako je Dylan tražio od organizatora da ga odvedu vidjeti toga, kako ste rekli, Thompsona, izašavši tada s povijesnim naslovom “Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”. Nakon čega više nije bilo pitanje “kako bi gospodin Dylan prošao večeras ovdje, u Frankfurtu”, već je pitanje bilo “moj Dylane, pobratime mio, jesil skoro popularan bijo?”, kako je tih dana pjevao Predrag Lucić. A Miroslav Škoro dodao bi kako “svatko ima publiku na svojemu mjestu”.

          Aleksandri Prijović, recimo, po toj je jednadžbi mjesto u zagrebačkoj Areni, jer Srbi, odnosno popularni srpski pevači i muzičari – ako sam dobro shvatio, a jesam – imaju publiku u Hrvatskoj, pače u Zagrebu, samom stolnom gradu sviju Hrvata, dočim je Miroslavu Škori mjesto u Süwag Energie Areni, jer Hrvati, odnosno popularni hrvatski pjevači i glazbenici, svoju publiku imaju u Frankfurtu na Majni, u Njemačkoj, gdje pored njih nikakve šanse nema ni Bob Dylan, a kamoli Aleksandra Prijović. Zašto je – što bi rekao Škorin fenomenološki okrugli stol – tomu tako? Zato, jasno, što je sve najbolje što imamo – sve što voli Hrvatsku i pjeva Škorine domoljubne napjeve – napustilo zemlju i otišlo na njemačke bauštele, dok je u Domovini ostao samo šljam koji sluša srpski turbofolk.

          I Boba Dylana.

          Provjerio sam empirijski i zaista, teorija drži vodu: na oba događaja, u Zagrebu i Frankfurtu, bilo je zajedno oko stotinu i deset hiljada ljudi, od kojih je Škoru u Njemačkoj gledalo njih petnaestak hiljada, dakle šestina, ili točno ona šestina Hrvata koja je od uspostave slobodne i suverene hrvatske države bezglavo pobjegla na Zapad. Onih ostalih pet šestina Hrvata, što su ostali na milost i nemilost hrvatske države, trideset godina kasnije – shvatili ste sad i vi – slušaju Aleksandru Prijović.

          I Boba Dylana.

          Gdje je onda problem? Ako se, jasno, za početak složimo da problema uopće ima, on je moguć jedino u činjenici da su takvu Hrvatsku – Hrvatsku koja voli Aleksandru Prijović, baš kao i kojekakve srpske jutjubere i trash-trap-tik-tok-kurac-palac zvezdice što haraju hrvatskim top-listama – pravili upravo Miroslav Škoro, njegovi kumovi i njihova publika. Štoviše, iz te perspektive Aleksandru Prijović – i Sašu i Dejana Matića, i Dejana Kostića, Željka Samardžića, Acu Pejovića, Milicu Todorović, Mayu Berović, Teu Tairović, Natašu Bekvalac i samu Lepu Brenu – u zagrebačku je Arenu poslala sama muza Euterpa, zaštitnica muzike: realno, Škorina je Hrvatska “večeras, ovdje u Zagrebu” prošla mnogo bolje nego što je zaslužila.

          I da još izlazi slavna Arena, bogami bi prošlog tjedna, par dana prije “Hrvatske noći” u Frankfurtu, objavila kako organizatori posljednjeg, petog uzastopnog koncerta Aleksandre Prijović višak publike usmjeravaju na istočnu periferiju Zagreba, u klub Šumica na Brestovečkoj cesti u Sesvetama, gdje je Miroslav Škoro istog dana pred stotinjak uzvanika predstavljao jubilarno reizdanje svog dvadeset godina starog albuma “Milo moje”.

              Srbi tako, da skratim, štancaju hitove kao Sloba pare – po prilici jednako vrijedne, ali i jednako tiražne – a Hrvati za to vrijeme mole Boga da im Škorine pjesme postanu trend, pa da uz Božju pomoć opet naprave ponosnim hrvatski narod, hrvatske ljude i hrvatsku državu. I dok su se gospođi Prijović kao posebne gošće na bini pridružile Jelena Rozga i Lepa Brena, da zajedno otpjevaju svekrvin davni jugoslavenski hit “Hajde da se volimo”, gospodinu Škori iste se večeri u sesvetskoj Šumici kao posebni gost na bini pridružio nekadašnji generalni direktor Hrvatske, osuđeni mogul Ivica Todorić, da zajedno otpjevaju Škorin davni haško-domoljubni hit “Sude mi”.

              Pravosudnim rječnikom, I rest my case.

              To, eto – to da se stotinu hiljada Hrvata u Zagrebu klanja srpskoj pevačici za koju je ostatak Hrvatske prvi put u životu čuo tek kad je rasprodala pet Arena zaredom, dok se domoljubni doajen za to vrijeme u sesvetskom klubiću klanja ražalovanom oligarhu, pa po svojih petnaest hiljada Hrvata mora u Frankfurt na Majni – najtočnija je i najpreciznija kratka ilustrirana povijest Hrvatske u dvadeset prvom stoljeću.

              Svatko ima publiku na svojemu mjestu.

              I ako je zaista ubi bene ibi patria, ako je “domovina tamo gdje je dobro”, ključno pitanje nije gdje je bene, nego gdje je melior: je li bolje tamo gdje je Hrvatska ili tamo gdje su Hrvati?

              NAJNOVIJE