Na današnji dan preminuo je naš poznati književnik i nobelovac Ivan Ivo Andrić (9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka 1975.).
Bosanskohercegovački, hrvatski i srpski književnik te diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
Andrić se rodio u Travniku, u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić.
Mjesec dana po rođenju, dana 9. studenog 1892. godine, u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u rodnom mjestu kršten je u katolika.
U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.
Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913. – 1914.).
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914.).
Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim književnicima, koji se okupljaju oko kavane Moskva. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču Ćorkan i Švabica, koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu.
Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.
Njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu.
Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu. Bio je vijećnik Trećega zasjedanja ZAVNOBiH. Godine 1946. godine postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), razreda za književnost i jezike, te razreda likovnih i glazbenih umjetnosti. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo. Od te nagrade poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka novčani iznos od 30 milijuna tadašnjih dinara. U svojoj odluci naveo je želju da svaka knjižnica iz ovih sredstava nabavi cjelokupna djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave publikacije “Vojnog dela” i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije.
Umro je u Beogradu 1975. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.
