Koliko se Tomislavu Joćnjiću isplatila idealistička taktika da će ga već po njemu samome prepoznati autentični desni birači u Hrvtskoj i da će ga upravo njihovi glasovi ubaciti u drugi krug predsjedničkih izbora te da za to ne mora tražiti potporu političkih stranaka? To još ne možemo sa sigurnošću procjenjivati, ali izgleda da je to bio nedovoljno jak i pogrešan koncept. Sada je Jonjić u poziciji da ide sam protiv svih, a to i nije baš neka odskočna daska.
Parlamentarne političke stranke imaju infrastrukturu, imaju govornicu i imaju mikrofone svih medija. To je jak adut za svakoga tko se natječe za predsjednika da posegne za lobiranjem kod stranaka slične ideološke orijentacije. Jonjić se pouzdao u svoj samozatajni stil koji će biti snaga njegovim čistim i jasno artikuliranim idejama – kao da će se te ideje same od sebe nadviti nad narod i glasači će jasno vidjeti snagu njegove odlučnosti. Odlučio se na taktiku kao da je junak nekoga mita obrađenog u uzbudljivoj književnoj inačici.
Ne ide to tako. Odnosno, moglo bi ići tako kad bi takav kandidat nosio duboku karizmu i kad bi se oko njega okupili ljudi s isto takvom karizmom. Ali za karizmu je potrebno višegodišnje javno djelovanje i opća poznatost u javnosti, a to Jonjić nije stigao steći. Takvu je karizmu na desnom političkom spektru u novije vrijeme imao političar iz drugog ministarskog reda, Zlatko Hasanbegović – ali se karizma troši i haba ako nisi u žiži, a pogotovo ako na iznenađenje mnogih dobiješ manje preferencijalnih glasova na istoj izbornoj listi od Mislava Kolakušića.
I onda dođe jučerašnji sabor, iliti izborna skupština Domina na kojoj njen predsjednik Mario Radić i službeno objavi kako je njihova kandidatkinja za predsjednicu države Branka Lozo, a ona je kasnije novinarima i dala izjavu s gardom buduće predsjednice.
Svaka čast Dominu za tu kandidaturu, želio je pokazati da za razliku od Domovinskog pokreta koji se servilno utopio u HDZ i nije imao snage ni za takav iskorak da istakne svojega kandidata za predsjednika države. Domino je to učinio manifestirajući širu kadrovsku raskoš od stranke iz koje su naprasno otišli. I uspio je u tome.
Taj potez manifestiranja snage dobar je kratkoročno za Domino, njegovo će se ime kao i ime Možemo spominjati u predsjedničkoj kampanji i na sučeljavanjima, ali dugoročno gledano za desnicu to nije i ne može biti dobro. Naprosto su trebali razmisliti da li podržati nekoga od kandidata desnice i tako jačati desnicu. Da budemo točniji, taj je kandidat za desne birače mogao biti samo Tomislav Jonjić – Marija Selak Raspudić nije toliko desno, a još manje Dragan Primorac.
S kandidaturom Branke Lozo pale su dionice Tomislava Jonjića, kao i dionice ostalih desnih predsjedničkih kandidata. Prerano je za bilo kakvu prognozu, ali ne treba neka duboka i stručna analiza da se iz današnje perspektive vidi da kandidat desnice nema velike šanse za drugi krug. Naravno to je ako ne prihvatimo da je Dragan Primorac, HDZeov kandidat ujedno i kandidat desnice. A upravo su jučerašnjim izborom Domina članovi te stranke očistili Primorcu put u drugi krug predsjedničkih izbora.