Trauma djece u ratu: dječak koji je ostao bez svega
Trauma djece u ratu dobila je lice 11-godišnjeg Abdelrahmana iz Gaze. Njegov otac poginuo je kada je obiteljski dom pogođen zračnim udarom, a majka Asma al-Nashash kaže da su ga “iznijeli u komadima”. Nekoliko mjeseci kasnije, 16. srpnja 2024., zračni udar pogodio je školu u Nuseiratu u središnjoj Gazi. Dječak je teško ranjen, liječnici su mu amputirali nogu, a sve što je uslijedilo zvuči kao scenarij noćne more.
‘Čupao je kosu i udarao se’: kako trauma djece u ratu lomi psihu
Trauma djece u ratu ne završava na rani i gipsu. Asma opisuje kako se Abdelrahman nakon amputacije počeo mijenjati: “Počeo je čupati kosu i snažno se udarati.” Postao je povučen, kao da tone u depresiju dok gleda vršnjake kako trče i igraju se. Kad ga novinar susreće u bolnici u Jordanu u svibnju 2025., dječak je oprezan i zatvoren. Njegove riječi paraju: “Vratit ćemo se u Gazu. Umrijet ćemo tamo.”
Svijet gori, a djeca plaćaju cijenu
Trauma djece u ratu pogađa stotine milijuna mališana, daleko izvan Gaze. Prema analizi Peace Research Institute Oslo, 2024. je čak 520 milijuna djece živjelo u ratnim zonama — jedno od petero djece na planetu. Stručnjaci to nazivaju najvećom humanitarnom katastrofom od Drugog svjetskog rata. U tekstu se spominju i djeca iz Sudana, Ukrajine, Izraela te drugih područja gdje nasilje postaje svakodnevica, a djetinjstvo se pretvara u preživljavanje.
Što znanost kaže: Trauma djece u ratu mijenja tijelo i mozak
Trauma djece u ratu, upozoravaju psiholozi, može utjecati na razvojnu “arhitekturu” mozga s posljedicama za učenje, ponašanje te mentalno i fizičko zdravlje. Profesor Michael Pluess naglašava da djeca ne reagiraju isto: presudni su duljina izloženosti, gubitak bliskih osoba, ozljede te kasnija sigurnost i podrška. Istraživanja spominju i “toksični stres”, kada tijelo stalno proizvodi hormone poput kortizola, što se povezuje i s dugoročnim bolestima.
Obitelj kao prva linija obrane — ili dodatni udar
Trauma djece u ratu često se prelijeva kroz cijelu obitelj. Ako su roditelji i skrbnici slomljeni vlastitom traumom, teško mogu biti emocionalno dostupni djetetu. Pluess navodi da su životni uvjeti — siguran smještaj, hrana i škola — višestruko snažniji prediktor dječjeg mentalnog zdravlja nego pojedinačni čimbenici. Povijesne studije, još od razdoblja Blitza, pokazuju da roditeljske reakcije mogu pojačati ili smiriti dječji strah i tjeskobu.
Može li se pomoći kad rat ne staje?
Trauma djece u ratu traži terapiju, rutinu i osjećaj kontrole, ali to je u ratnim zonama često nedostižno. Stručnjaci govore o pristupima koji pomažu djeci da ponovno uspostave kontrolu nad strahom, poput tehnika usmjerenih na upravljanje ponašanjem i postupno suočavanje s okidačima. Ipak, poruka je brutalno jednostavna: bez sigurnog mjesta, škole i predvidljivosti, oporavak je teži. Dok primirja pucaju i granate se vraćaju, Trauma djece u ratu ostaje rana koja se stalno otvara.
Više:
Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu: Horor u Međimurju, 28-godišnjak ispitan zbog teškog ubojstva u pokušaju
Izrael priznao Somaliland: Šok-diplomacija trese UN, Kina bijesna, a regija na rubu novog sukoba!
Hrvatska ulaže 1,4 milijuna eura u vrtiće i demografiju u BiH
