Na zagrebačkoj adresi Ulica kneza Branimira 71, skrivena iza zaraslih grmova i oštećenih fasada, stoji napuštena zgrada nekadašnje Prve hrvatske tvornice ulja. Ova zgrada, sagrađena početkom 20. stoljeća, svjedok je industrijskog razvoja Zagreba, ali i jednog mračnog razdoblja povijesti, budući da je tijekom Drugog svjetskog rata služila kao sabirni centar za deportaciju zagrebačkih Židova. Iako je već godinama zaštićeno kulturno dobro, a planovi o njezinoj obnovi najavljeni još 2017. godine, danas – gotovo deset godina kasnije – zgrada i dalje propada.
Povijest Prve hrvatske tvornice ulja: od obiteljske industrije do mjesta stradanja
Prva hrvatska tvornica ulja, koja je osnovana 1916. godine, zauzela je značajno mjesto u industrijskoj povijesti Zagreba. Njezina povijest povezana je s jednim od najvažnijih židovskih obitelji u Hrvatskoj – obitelji Samuel David Aleksander. Osnivač tvornice, Samuel David Aleksander, bio je član bogate i utjecajne židovske obitelji koja je igrala ključnu ulogu u ekonomskom i kulturnom životu Zagreba. S obzirom na svoj društveni položaj i uspjeh, Aleksander je uspio ostvariti uspješnu poslovnu karijeru u industriji, a Prva hrvatska tvornica ulja ubrzo je postala jedan od glavnih proizvođača biljnih ulja u Zagrebu.
Preobrazba i rast tvornice
Početna lokacija tvornice bila je u Palmotićevoj ulici, ali je već 1920. godine preseljena u Branimirovu, gdje je i danas smještena. Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, tvornica je doživjela značajan ekonomski uspon. Pod vodstvom Samuela Aleksandera, proizvodnja biljnog ulja postala je ključna industrijska grana u Zagrebu, a tvornica se istaknula svojim modernim proizvodnim procesima i arhitekturom.
Tijekom tih godina, tvornica je postala ne samo simbol industrijske moći, već i važan igrač na tržištu biljnog ulja u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Međutim, s dolaskom Drugog svjetskog rata, povijest Aleksandera i njegove tvornice doživjela je mračan obrat.
Holokaust: Stradanje obitelji i gubitak imovine
S početkom Drugog svjetskog rata i dolaskom nacističkih vlasti, Samuel David Aleksander i mnogi članovi njegove obitelji bili su progonjeni. Samuel se morao skrivati i skloniti u sanatorije, gdje je, i preminuo. Mnogi pripadnici obitelji Aleksander bili su žrtve progona, a brojni članovi obitelji su pogubljeni ili su završili u koncentracijskim logorima. Cjelokupna obitelj izgubila je gotovo svu svoju imovinu, uključujući i Prvu hrvatsku tvornicu ulja. Ova tragedija nije samo priča o obiteljskoj nesreći, već i simbol nasilja i stradanja židovskih zajednica u Zagrebu i širom Hrvatske.
Zgrada tvornice, koja je tijekom rata postala sabirni centar za židovske građane Zagreba, bila je svjedok tih strahota. Za mnoge žrtve holokausta, tvornica je bila mjesto na kojem su se posljednji put susreli sa svojim obiteljima prije nego što su odvedeni u koncentracijske logore.
Prema modernim izazovima: Premještaj proizvodnje i razvoj novih kapaciteta
Tijekom 1950-ih, tvornica je postala ključna u industriji margarina u bivšoj Jugoslaviji, a njezina ekspanzija u novom postrojenju na Žitnjaku omogućila je širenje proizvodnje. Međutim, iako je tvornica nastavila rasti, zgrada u Branimirovoj ulici je ostala neiskorištena i napustila svoju funkciju. Zgrada je pretrpjela velike štete, a razdoblje potpune napuštenosti dovelo je do njezina gotovo potpunog zaborava.
Planovi za obnovu: Centar za toleranciju i očuvanje sjećanja na holokaust
Grad Zagreb 2017. godine kupio je zgradu s jasnom namjerom da se ona prenamijeni u Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust. Prema tadašnjim najavama, prostor je trebao biti preuređen u suvremeni edukativno-memorijalni centar, s multimedijalnim postavom koji bi uključivao svjedočanstva, zvukove, mirise i slike, stvarajući snažan doživljaj za posjetitelje.
Prema dostupnim informacijama, trošak obnove bio je procijenjen na oko šest milijuna eura, a najveći dio sredstava, čak 85 posto, planirao se osigurati iz fondova Europske unije. Projekt je imao podršku domaćih i međunarodnih židovskih organizacija, te se očekivalo da će biti završen najkasnije do sredine 2019. godine.
Što se dogodilo?
Unatoč najavama i početnom entuzijazmu, obnova nikada nije započela. Umjesto revitalizacije, zgrada nastavlja propadati – krov prokišnjava, instalacije su u raspadu, a nosivi elementi ozbiljno su oštećeni. Na pročelju stoji tek ploča o zaštićenom kulturnom dobru, bez ikakvih stvarnih pomaka.
Pandemija i potresi dodatno su otežali situaciju, no izostanak konkretnih koraka i prije tih događaja pokazuje duboku nebrigu. Projektna dokumentacija i elaborati o statici trebali su biti izrađeni, ali do danas nema nikakvih službenih rezultata. Komunikacija između Centra za promicanje tolerancije i Grada Zagreba prekinuta je još 2020., a pravo prvokupa u korist Republike Hrvatske dodatno usporava bilo kakve postupke.
Pitanje odgovornosti
Zgrada bivše Prve hrvatske tvornice ulja stoji kao nijemi svjedok zagrebačke industrijske prošlosti i tragičnih stradanja tijekom holokausta. Grad Zagreb, kao formalni vlasnik, ima zakonsku i moralnu odgovornost osigurati njezinu obnovu.
S obzirom na to da se lokalni izbori brzo približavaju, kandidati već sada ne prestaju obećavati rješenja za zagrebačke gužve, smeće i promet. No, pravo je pitanje: hoće li itko od njih imati hrabrosti pogledati ovu ruševinu i reći – ovo moramo spasiti? Hoće li netko konačno prepoznati da kulturna baština nije ukras u programu, već temelj identiteta jednog grada?
Ova zgrada nije samo hrpa cigli i urušenih zidova. Ona je ogledalo našeg društva – koliko uistinu cijenimo vlastitu povijest, a koliko je spremno zaboravljamo kad postane nezgodna ili skupa za održavanje. Ako se obnova ne pokrene sada, sve velike riječi o “brizi za grad” ostat će samo isprazni PR trikovi, a povijest ove zgrade iščeznut će tiho, baš kao što tiho danas propada – pred očima svih nas, a uz reakciju gotovo nikoga.