Iako je švedska policija nedavno najavila zatvaranje slučaja o ubojstvu karizmatičnog švedskog premijera, koji je svoju dužnost obavljao u između 1969. i 1976., i 1982. do 1986., i dalje kolaju teorije zavjera te u najnoviju policijsko objašnjenje njegova ubojstva vjeruje samo 20 posto građana Švedske.
Večer kada se dogodilo ubojstvo
Dana 28. veljače 1986. godine, ubijen je švedski premijer Olof Palme koji je te večeri odlučio izaći van bez tjelohranitelja. Njegova je supruga Lisbeth Palme isplanirala odlazak u kino, u društvu sa sinom i njegovom djevojkom. Izbor je pao na gledanje nagrađivane švedske komedije “Braća Mozart”, no kako karte nisu rezervirali, što je vjerujemo bilo i iz sigurnosnih razloga, dobili su ipak karte u VIP loži jer je prodavatelj, naravno, prepoznao premijera. Nakon završetka filma razišli su se od sina i njegove partnerice malo iza jedanaest sati. Olof je sa suprugom krenuo pješke kući, šećući se najprometnijom ulicom švedske prijestolnice i gledajući izloge. U jednom trenutku in se iza leđa prikrao ubojica koji je upucao prvo premijera s leđa, a zatim je jedan metak ispalio prema njegovoj ženi. Olof je preminuo do ponoći dok je Lisbeth prošla samo s manjim ozljedama, piše Povijest.hr.
Više neprijatelja nego onih drugih
Kao javna osoba Olof je imao priličan spisak neprijatelja. Kritizirao je i Istok i Zapad te nije bio omiljen gotovo nigdje. Definitivno je imao svoj stav, koji ga je koštao glave. Zapravo bilo bi lakše govoriti o njegovim prijateljima nego onim drugim. Zbog toga se policija našla u nezgodnoj situaciji jer primjerice iza ubojstva je mogao stajati bilo tko, pa i CIA i KGB. Mogli su to isto tako biti trgovci oružjem, zagovornici aparthejda iz Južne Afrike i brojni drugi. Policija je prvo osumnjičila teškog desničara Viktora Gunnarssona koji je u nekoliko navrata zadržan na ispitivanju zbog premijerova ubojstva, ali je svaki puta pušten zbog nedostatka dokaza. Kasnije je emigrirao u SAD-e, gdje je ubijen 1993. godine. Ubojstvo Gunnarssona nije bilo politički motivirano. Za umorstvo je kasnije osumnjičen poremećeni kriminalac Christer Pettersson čije se privođenje najvećim dijelom baziralo na izjavama premijerove žene, koja je tvrdila da ga je vidjela na mjestu ubojstva. Kasnije je oslobođen optužbi jer ne samo da nije bilo nikakvih dokaza koji bi potvrdili njezinu sumnju, već ni vidljivih motiva za zločin.
Trgovci oružjem?
Jedna od teorija, a koja ima dobru osnovicu je ona o premijerovoj likvidaciji od strane trgovaca oružjem. Navodno je tog dana, kada je ubijen, došao do informacije koja je bila kompromitirajuća za švedsku tvrtku koja je surađivala s vladom i bila posrednik u trgovini oružjem. Ova teorija je sasvim ozbiljna i legitimna glede motiva i samog slijeda događaja, no pitanje je koliko je policija imala odriješene ruke u njezinom istraživanju.
Neke više ili manje uvjerljive teorije
Među teorijama tu je jedna o čileanskom fašistu Robetu Zhiee-u koji je financiran, navodno, od strane CIA-e, a koji je želio kazniti švedskog premijera za simpatizersku politiku prema čileanskim iseljenicima nakon pada vlade ljevičara Salvadora Allendea, a kojima je onda švedska vlada “širom otvorila vrata”. Među ozbiljnim optužbama je i ona o atentatu koji bi bio posljedica zavjere među švedskom policijom, a prema kojoj su ga ubili ekstremni desničari unutar policijskih snaga. Koliko je ova teorija istražena je vrlo upitno i pravo je pitanje tko bi trebao voditi istragu o policiji unutar policije. Jedna od pretpostavki kaže da iza ubojstva stoji Kurdistanska radnička stranka (PKK) i njihov vođa Abdullah Ocalan. Prema ovoj teoriji moguće da da su ga ubili kurdski pobunjenici jer su ih Šveđani izručili Turcima.
Ubojica iz Jugoslavije
Godine 2011. pojavila se teorija o ubojici s područja bivše Jugoslavije. Bivši agent UDBE Vinko Sindičić je dao izjavu da ubojstvo treba vezati uz hrvatske desničare. On kaže da su jugoslavenski agenti pratili švedskog premijera tog kobnog dana 28. veljače 1986. i da ga je ubio navodno neki Ivo D. (?!) koji je u to vrijeme živio u Hamburgu, ali se u međuvremenu preselio u Zagreb, te je navodno boravio u Ulici grada Vukovara ili negdje u njezinoj blizini. Ova teorija nije potkrijepljena dokaza barem ne onim javno poznatim, i treba je tretirati samo kao jednu od propalih teorija u nizu.
Skandia Man
Najnoviji teorija koja je službeno prihvaćena je ona o Stigu Engstromu, grafičkom dizajneru, koji je u javnosti poznatiji kao Skandia Man čije je ime izvedeno iz imena tvrtke u kojoj je bio zaposlen, a koji je mrtav već više od dva desetljeća te je kao takav idealan kandidat za rješavanje slučaja, kao i način da švedska policija sačuva svoj određeni dignitet. U prilog njega kao mogućeg ubojice navodi se to što je prošao vojnu obuku i imao mogućnost kao član streličarskog kluba doći do oružja. No, ukoliko bi se poslužili ovim kriterijima u profiliranju onda bi veliki postotak populacije odgovarao takvom profiliranju. Navodno je Engstrom bio protivnik premijerove politike, no isto profiliranje na temelju ovog kriterija je prilično široko i stoga neučinkovito. Na dan ubojstva bio je u blizini mjesta zločina, no u blizini je bila smještena tvrtka u kojoj je radio i to često noću, što bi objasnilo njegovu lokaciju te večeri. Naravno postoje i drugi argumenti poput osobne netrpeljivost, no je li to dovoljno za tako nešto.
Švedska policija je privela slučaj kraju našavši žrtvu koja je više od dvadeset godina pod zemljom, a i sam tužitelj navodi da nije 100 posto siguran da je on ubojica, no slučaj je sada navodno riješen.
Ukoliko pogledamo kakvim se sve teorijama policija najviše bavila, ne možemo se oteti dojmu da su sve ozbiljnije i bolje argumentima potkrijepljene teorije, ostale više-manje marginalizirane i slabo ispitane. U svakom slučaju švedska je policija našla način da si sačuva obraz konačno razriješivši “na sveopće zadovoljstvo” slučaj davno ubijenog švedskog premijera na čiju je istragu potrošeno samo nešto više od 40 milijuna dolara švedskih poreznih obveznika. Na ovaj način kao da se želi poručiti da je sav taj uložen novac ima smisla jer je “doveo do cilja”.
