Na današnji dan, 5. siječnja 1991., preminuo je istaknuti srpski pjesnik Vasko Popa, član Srpske akademije nauka i umjetnosti te najprevođeniji srpski pisac u drugoj polovini 20. stoljeća. Poznat kao jezički čudotvorac i posljednji veliki originalni pjesnik, Popa je ostavio neizbrisiv trag u svijetu poezije.
Vasko Popa, rođen kao Vasile Popa, bio je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih pjesnika suvremenog poetskog izraza i jedan od najprevođenijih srbijanskih pjesnika u svijetu. Njegova prva zbirka pjesama “Kora” (1953), uz “87 pesama” Miodraga Pavlovića, smatra se početkom poslijeratne moderne poezije u Srbiji. Ova knjiga pokrenula je živahne rasprave u književnoj javnosti i značajno utjecala na mlađe naraštaje pjesnika na području bivše Jugoslavije.
Popin poetski izraz karakterizira naginjanje aforizmu, upotreba poslovica, eliptičnost i jezgrovitost. Njegov jezik je sažet i lapidaran, pišući kratke stihove bez rime i interpunkcije, što povezuje s metrikom srbijanske narodne poezije.
Umro je u Beogradu, a njegov značaj prepoznat je kroz ostavštinu koju je ostavio u svojim nezaboravnim zbirkama poput “Nepočin-polje”, “Sporedno nebo”, “Od zlata jabuka” i “Urnebesnik”. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju, ostavljajući iza sebe naslijeđe koje i danas oblikuje poetski pejzaž.
