To je dobar test, jer na taj način vrlo lako možete shvatiti što radite pogrešno u životu, i to dok još imate vremena krenuti nekim boljim i sretnijim putem, kaže Martin O’Toole
Svi mi imamo neku priču, a one rijetko zvuče kao bajke. I dok uporno prebiremo po vlastitoj ‘životnoj bombonijeri’, ponekad kažemo i napravimo stvari zbog kojih kasnije požalimo. Ili žalimo zbog onoga što nismo rekli i napravili. Ali, jeste li kad razmišljali, za čime biste najviše žalili da vam ponestane vremena, da vam netko kaže kako ćete ubrzo umrijeti, pitao je svoje slušatelje Martin O’Toole, bivši alkoholičar i ovisnik koji se snagom volje izvukao iz svega toga.
Danas Martin vodi podcast ‘Kako umrijeti sretan’ (How To Die Happy) u kojemu dijeli priče i praktične savjete za dobar život i smirenije umiranje. Njegove su riječi nadahnule mnoge ljude i pomogle im da više ne lutaju besciljno i prazno ovim svijetom.
Posebno ga se, kaže, dojmila knjiga koju je napisala dr. med. Elizabeth Kübler-Ross, a zove se ‘O smrti i umiranju – što umirući moraju naučiti liječnike, medicinske sestre, svećenike i vlastitu obitelj (On Death and Dying – what the dying have to teach doctors, nurses, clergy, and their own family). U njoj je opisala za čime ljudi na samrti znaju najviše žaliti.
Žale zbog neuspjeha, propuštenih prilika i nemogućnosti pružiti više onima koje ostavljaju iza sebe. Knjiga sadrži isječke iz mnogih razgovora s neizlječivo bolesnim pojedincima i dobar je vodič za ljude koji rade s onima koji su blizu smrti. U posljednjoj prijelaznoj fazi ljudi često žale za životima koje nisu živjeli – rekao je Martin.
Istražujući i proučavajući razne materijale, iskustva, knjige, pretražujući internet… Martin je napravio popis onoga za čime ljudi najviše žale kad se suoče sa smrću.
Volio bih da sam se bolje brinuo za svoje tijelo.
Volio bih da sam se usudio živjeti iskrenije.
Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti osjećaje.
Trebao sam više puta reći ‘Volim te’.
Volio bih da sam se oslobodio ljutnje.
Volio bih da sam manje radio i odvojio više vremena za obitelj.
Volio bih da sam ostao u kontaktu s prijateljima.
Volio bih da sam bio bolja osoba.
Volio bih da sam puno prije shvatio da je sreća stvar izbora.
Volio bih da sam slijedio svoje snove.
Iako sam pronašao malo istraživanja o žaljenju na smrtnoj postelji, naišao sam na američki rad iz 2005. godine pod naslovom ‘Što najviše žalimo… i zašto’ ( What We Regret Most… and Why) autora Neala J. Roesea i Amy Summerville. Radi se o istraživanju koje je, između ostalog, zahtijevalo od sudionika da preispitaju svoje živote i razmotre koja bi tri aspekta promijenili kad bi mogli resetirati sat i krenuti ispočetka – pojašnjava Martin.
Zanimljivo je da su studije pokazale korelaciju između starije dobi, manjeg broja mogućnosti i postupnog smanjenja žaljenja. Kako su životne prilike starijih osoba nestajale, tako su nestajala i njihova najbolnija žaljenja. Možda je to značilo da su jednostavno odustali, osjećajući kako nema smisla žaliti za nečim što više nemate snage promijeniti – dodao je.
Istraživanje je rezultiralo postotkom žaljenja u određenim kategorijama života, no valja napomenuti kako se ovdje ne radi o onome za čime ljudi žale na smrtnoj postelji, već općenito tijekom života. Najviše žale što nisu napravili (ili jesu) nešto vezano za obrazovanje, a najmanje u kategoriji zajednice.
Obrazovanje 32%
Karijera 22%
Romantika 15%
Roditeljstvo 10%
Osobnost 5,47%
Slobodno vrijeme 2,55%
Financije 2,52%
Obitelj 2,25%
Zdravlje 1,47%
Prijatelji 1,44%
Duhovnost 1,33%
Zajednica 0,95%
Pretpostavljam da te kategorije mijenjaju u trenutku kada se čovjek suoči licem u lice sa smrću. U tom trenutku čovjeku je sigurno manje stalo do obrazovanja i uspješne karijere i onoga što je stekao ili nije stekao. Kada dođemo do neizbježnih trenutaka prije smrti, mislim da više razmišljamo o istinskoj ljepoti života, ljubavi, iskustvima, obitelji, prijateljima i življenja u miru, bez mržnje, zavisti ili ogorčenosti jednih prema drugima – smatra Martin.