Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i čelni čovjek JNA, general Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea u Ženevi su 23. studenog 1991. potpisali sporazum o prekidu vatre.
Ženevski sporazum o “neodgodivom i bezuvjetnom primirju, zasnovanom na deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske” bio je već četrnaesti sporazum o prekidu vatre.
U iznimno teškim okolnostima razaranja i gubitka teritorija, nakon što su sredinom studenog JNA i srpske snage okupirale Saborsko, Slunj, Vukovar, Škabrnju i Nadin, taj je sporazum trebao spriječiti daljnju okupaciju teritorija Hrvatske.
Ovaj čin ujedno je značio da se u rješavanje jugoslavenske krize umjesto neučinkovite Europske Zajednice, kao ključni čimbenik uključuje UN, dočim se od Ženeve Cyruce Vance nametnuo kao najvažniji posrednik međunarodne zajednice.
Hrvatska javnost uglavnom je pozitivno doživjela „Ženevski sporazum“, no bilo je onih koji nisu bili za ustupke JNA koja nije poštovala ni jedan potpisani dogovor.
Unatoč vojnim uspjesima u zapadnoj Slavoniji, Hrvatskoj je u tom razdoblju trebala puna internacionalizacija sukoba, priznanje suverenosti države, ali i predah za ustrojavanje respektabilne vojne sile koja će, kad za to dođe vrijeme, oružano oslobađati okupirane teritorije.
U tom smislu, odlazak JNA i relativan prekid agresije bio je prijeko potreban ratom izmučenoj Hrvatskoj.
