Krvna osveta u Crnoj Gori je kao masovna pojava postojala do sredine 19. stoljeća, a ljudi su smatrali tu praksu ne samo zakonom prirode, već i za Božjim zakonom. Ne osvetiti se neprijatelju tijekom jedne godine smatralo se kukavičlukom.
1972. u Zenici je počinjeno ubojstvo koje je zasigurno najmračniji primjer krvne osvete.
U pometnoj nezgodi koja se dogodila u Crnoj Gori, gdje je Zeničanin Stipo Čalić radio kao vozač poginuo je dječak.
Čalić je upravljao kamionom čija je prikolica slučajno zahvatila kabinu teretnjaka u kojem je bio dječak Milenko Pavlović koji je u nesreći poginuo.
Za Stipu istraga nije utvrdila krivnju za nesreću i sud ga je oslobodio. Rajko Pavlović, otac stradalog dječaka, nakon toga nije ni pomišljao da za nesreću okrivljuje Čalića, ali odluka nije oduševila maćehu dječaka koji je poginuo, Višnju Pavlović. Ona nije imala mira i odlučila se osvetiti umjesto svog muža i platiti Dragomiru Bajčeti za krvnu osvetu.
“Nisam se mogla pomiriti s tim da ga nema. Da je netko ubio moje rođeno dijete vjerojatno se ne bih osvećivala, ali za Milenka sam to morala napraviti jer sam ga ludo voljela – ispričala je Višnja koja je odabrala Bajčetu da osveti njenog posinka.
Bio je to mlad čovjek kojeg je znala iz viđenja, a njen suprug pristao mu je dati novac, pa i pištolj.
Dječaka, kojeg su kasnije brutalno ubili, su prvo pratili, a Čalićima su dolazili na vrata i tvrdili da traže stan. Naučili su kojim putem dječak ide iz škole, kakve su mu navike, kada na nastavu ide ujutro, a kada popodne.
Tijekom posjete Višnja je Brunu sjela u krilo, s njim popričala o školi i pomilovala ga po glavi. Dječakovoj majci je rekla da ima dobrog i pristojnog sina. Saznala je da idući dan Bruno u školu popodne. S Bajčetom, starim poznanikom policije i sudova, sjela je u kafić blizu škole, pokazala mu žrtvu i rekla mu da će dječaka namamiti na groblje, a da će poslije lako. Dala mu je i nož koji je ukrala u trgovini, a kojim će Bajčeta kasnije ubiti dječaka.
Bruno je bio najbolji učenik u svojoj osnovnoj školi, a na dan ubistva iz zgrade je izašao oko 18 sati. Dječaka je Bajčeta namamio na groblje tako što mu je rekao da ga tamo čeka otac s kojim će kamionom putovati u Sarajevo. Na putu su sreli Višnju koja je glumila da je izgubila naušnicu u travi i zamolila je dječaka da joj je pomogne naći. Bruno je spustio torbu i sagnuo se, a Višnja ga je uhvatila za ramena. Bajčeta ga je napao nožem.
Dječakovoj majci bilo je sumnjivo zašto se njen sin ne vraća kući pa je krenula prema školi. Na putu je srela Višnju, ali ništa nije posumnjala. Inače, groblje na kojem su ubili dječaka nalazi se na putu kojim je trebao ići kući.
Bajčeta je ubio dječaka s devet uboda nožem. Nakon što su dječaka izmasakrirali, Višnja i Dragomir su pobjegli.
Već 42 sata nakon ubistva policija je uhitila Višnju u Pljevljima u Crnoj Gori, a Bajčetu su pronašli u jednom kafiću u Nikšiću.
Višnjin muž, koji je također sudjelovao u ubojstvu, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Višnja i Dragomir pogubljeni su negdje blizu Sarajeva sredinom kolovoza 1973. godine, 14 mjeseci nakon ubojstva. Strijeljali su ih u 4 ujutro.
Za vrijeme suđenja Bajčeta se pokajao za brutalno ubistvo. Za razliku od njega Višnja to nikad nije napravila – ostala je hladnokrvna do kraja.
Upravo zbog takva stajališta i nasljedstva strahuje se da bi u Cetinju mogao biti nastavak prolivanja krvi. Mediji pišu da su supruga i djeca ubojice napustili zemlju.
Crnogorska policija u svom priopćenju pozvala je da se horor na Cetinju okonča u skladu sa zakonom.
„Vrlo je važno, posebno u kontekstu brojnih neodgovornih komentara, objava, priopćenja i ponašanja da se spriječe bilo kakvi povodi za dalje konflikte između obitelji, a pogotovo u okviru negativnih običaja koji trebaju biti iskorijenjeni na području Crne Gore“, naveli su u priopćenju nakon nemilog događanja.